Potresna priča žene koja je preživjela pakao rata

Potresna priča žene koja je preživjela pakao rata: zarobili su je i svakodnevno silovali, pa ju je odveo srpski vojnik da mu bude žena i rodi djecu... Sad ima dva sina, Petra i Nemanju Nakon višestrukog silovanja tijekom rata u Bosni i Hercegovini, tadašnja 17-godišnjakinja, kako bi se spasila, odlazi sa srpskim vojnikom njegovoj kući u blizini granice sa Srbijom. Novo ime joj je Mira. Rodila je dva sina – Nemanju i Petra. Iako ju je spasio od drugih silovatelja, kaže da je preživjela pakao, počinje potresna priča koju je za detektor.ba napisala Elameri Škrgić Mikulić. Početak rata u BiH dočekala je u selu na istoku BiH. Živjela je s roditeljima, tri sestre i bratom. Sve se promijenilo s dolaskom vojnika koji su imali drugačiji naglasak. Njen san o studiju hortikulture zamijenio je scenarij koji je preživjelo oko 20.000 žena i djevojčica u BiH. “Prije toga silovali su me u istoj prostoriji gdje su bile moje rođakinje. Njih nikad nismo pronašli. I oca su moga ubili prije toga. Kažu da su ga zatukli maljem i zapalili. Bio je jak… Četrdeset godina je imao. Gledala sam kako tuku muškarce iz sela, bodu ih nožem… Ubijaju…”, prisjeća se ona, a piše detektor.ba. Bila je zatvorena u školi i izvođena na silovanje. Prema njenim riječima, onda je došao on s nekom vojskom. Na pitanje tko je on, nije željela otkriti njegovo ime, samo je rekla “otac moje djece”. Susjed srpske nacionalnosti pokušavao ju je izvesti iz škole u kojoj je zatočena. Prijetili su mu i nije joj mogao garantirati sigurnost i zbog toga joj je rekao da ode s tim vojnikom. “Rekao je da spašavam živu glavu, i šta ću…”, kaže ona. Vojnik joj je rekao da će je spasiti od ostalih, odvesti kući i oženiti. Ne sjeća se kako je došla do vojnikove kuće jer je, kaže, imala osjećaj da se sve dešava nekome drugome. Pojašnjava da nisu puno pričali, osim što ju je pitao koliko ima godina i onda joj rekao da je on stariji 15 godina. Kad su stigli kući, koja se nalazi na granici između BiH i Srbije, priča dalje, zatekli su njegovu majku, sestru i brata. “Svi su bili ljuti na njega, ali i na mene. Niko sa mnom nije govorio. Danima nisam jela. Samo sam plakala. To je bio pakao. Onda mi je promijenio ime. Donio neku osobnu iskaznicu. Zvala sam se Mira”, prisjeća se ona za detektor.ba. Kaže da je on nju, kao, i vjenčao, ali da ona nigdje nije išla iz kuće i nije imala vjenčani list, niti je vidjela matičara. “On je odlazio na ratište, a ja sam morala raditi… Kopati, kupiti sijeno, prati…”, pojašnjava. Godinu dana kasnije, porodila se i dobili su sina, kojem je dato ime Petar. “Nisam bila sretna. Mislila sam o tome kako je nas naša majka rodila. Vjerovala sam tada da je živa. Pitala sam se kako će prihvatiti moje dijete. Moji su bili pobožni, išli su u džamiju, postili…”, kaže ona. U kući u kojoj je živjela, tvrdi, nije je nikog tukao, ali nije smjela nigdje ići osim kod doktora. “Nisam nikad razmišljala da sam ja njemu žena, samo sam mislila kada će se sve to smiriti i da ja pobjegnem svojima. On me nekad znao braniti kada bi me njegova majka psovala”, prisjeća se. Prema njenim riječima, ni komšije je nisu prihvatile. Često su joj, kako kaže, bacali kamenice u prozore i nazivali je pogrdnim imenima. Dvije godine poslije rođenja prvog djeteta, priča dalje, rodila je i drugo. Dali su mu ime Nemanja. “A onda je došla ta 1996. godina. Svi su tražili svoje. Mene je našla sestra i poslala mi pismo. Saznala sam da mame više nema, za brata se nije znalo. Cijeli mi se svijet srušio, samo sam razmišljala kako da se ubijem”, objašnjava prisjećajući se. Sa sestrom je dogovarala da se vide, ali joj muž nije dao da povede djecu. Dao joj je deset maraka za put. “Sestra mi je tad rekla, kad odlučim da odem od njega, da se ne brinem i da će mi plaćati stan. Ona je bila teško bolesna. Pogledam joj djecu, sirotinja uboga. Gdje da dođem, i oni jedva kraj s krajem sastavljaju”, nastavlja svoju priču. Vratila se ponovno kod djece i vojnika. “Bez prestanka sam sanjala mamu, brata…”, kaže. Nakon dvije godine je saznala da joj je sestra još više bolesna. Uz pomoć jednog čovjeka bježi kod sestre i, zajedno s djecom, počinje živjeti na prostoru BiH. “Povela sam djecu. Moji dječaci su uvijek bili sa mnom. Nisam imala nikoga svog i oni su mi bili sve”, kaže. U Federaciji BiH je samo imala stan. Nekoliko mjeseci kasnije, sestra joj je kupila šporet. Da bi prehranila djecu, čistila je stanove i prodavala na tržnici rabljenu robu. Petar i Nemanja su znali što im je majka preživjela. Kaže da od njih ništa nije skrivala, ali ih je učila da čuvaju tajne. Otac ih je htio posjećivati na početku kad su pobjegli u Federaciju BiH, ali oni ga nisu htjeli vidjeti. Htjeli su promijeniti imena, ali su odustali jer im je majka rekla da je važno kakav si čovjek, a ne kako se zoveš. Za Petra i Nemanju njihova majka ima samo jednu želju. Želi da im izgradi kuću. “Ovako me strah i umrijeti jer će oni na ulicu. Ako dignem kredit, onda nećemo imati za hranu. Za čuvanje jedne starije žene dobijem 200 maraka. Naknadu koju primam kao civilna žrtva rata nekako ne volim. Kao da su haram, ne obradujem im se. Samo ih za režije proslijedim”, objašnjava ona. Od vojnika koji ju je odveo svojoj kući neće ništa da traži, niti da ga tuži. Samo kaže: “Kako god, on je njihov otac.”