Povijest hrvatskog domobranstva seže 150 godina unatrag

Sinoć smo bile na obilježavanju 150-e godišnjice hrvatskog domobranstva. Naša Ivana je bila moderator ,i u donjem tekstu je napravila poveznicu izmedju domobranstva kroz povijest pa sve do domobranstva u domovinskom ratu i uloge koju su imali od ranih početaka agresije na našu zemlju . Povijest hrvatskog domobranstva seže 150 godina unatrag. Austro- ugarskom nagodbom 1867. godine stvorena je zajednica dviju država: Austrije i Ugarske. Ta podjela je zahvatila i hrvatske zemlje. Dalmacija i Istra ušle su u sastav Austrijske Carevine, a Slavonija i Hrvatska u sastav Ugarske Kraljevine. Temeljem te Nagode i vojska je doživjela preustroj. Tim preustrojem Austro–ugarska država imala je tri sastavnice: -zajedničku vojsku i bojno pomorstvo, -austrijsku zemaljsku obranu i, -ugarsku zemaljsku obranu – Honved. U sklopu Honveda Hrvati su uspjeli formirati Hrvatsko domobranstvo s posebnim statusom. Hrvatsko domobranstvo formirano je iz slijedećih razloga: -budući da je Austro-ugarskom nagodbom bilo predviđeno osnivanja domobranstva u oba dijela Monarhije, Hrvatima u ugarskom dijelu Monarhije nije bila prihvatljiva želja Mađara da zapovjedni jezik u hrvatskim postrojbama bude mađarski, te da se Hrvati bore pod mađarskom zastavom. - hrvatskim predstavnicima nije bila prihvatljiva niti želja Mađara da se domobranstvo u Hrvatskoj zove „Honved“, kao u Ugarskoj. U rješavanju ovih dvojbi posebno treba istaći upornost grofa Miroslava Kulmera, generala, rođenog Zagrepčanina, koji je predložio da se nova vojska u Hrvatskoj ne zove «Honved», već Domobranstvo. Tu je svoju zamisao vrlo uspješno obranio i pred samim carem Franjom Josipom I. Završni čin dogodio se 5. prosinca 1868. kada je zajednički Ugarsko-hrvatski sabor donio Zakonski članak 41. o domobranstvu. Ovim zakonom osnovano je Hrvatsko domobranstvo!!! 2.dio PROSINAČKE ŽRTVE Nakon raspada Austro-ugarske monarhije na prostorima koji su bili u sastavu te države, stvorena je 29. listopada 1918. godine nova država poznata pod nazivom Država Srba, Hrvata i Slovenaca ili skraćeno Država SHS. Državom je upravljalo Narodno vijeće. Bez suglasnosti Hrvatskog sabora na čuvenoj sjednici Narodnog vijeća 23. studenoga 1918., kada je Stjepan Radić izgovorio proročanske riječi „Ne srljajte kao guske u maglu“, Središnji odbor Narodnog vijeća donio je odluku (Adresu) kojom se izražava želja za ujedinjenjem Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Izabrano je izaslanstvo Narodnog vijeća od 28 članova koje će tu odluku prenijeti u Beogradu. Iako je izaslanstvo imalo točne naputke vezane uz ujedinjenje koje je trebalo predložiti srpskom regentu Aleksandru Karađorđeviću odstupilo je od naputaka i 1. prosinca 1918. godine u 8 sati navečer predalo Adresu bez njih. Regent je oduševljeno primio ovakvu „Adresu“ i u odgovoru Hrvatima i Slovencima obećao „med i mlijeko“ te odmah proglasio ujedinjenje Kraljevine Srbije sa zemljama neovisne Države SHS u jedinstvenu državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića. Većina građanstva i vojske u Hrvatskoj je bilo sklono republikanstvu, te je s nevjericom i ogorčenjem primilo vijest o „ujedinjenju“. Predosjećajući otpor Svetozar Pribičević, podpredsjednik Narodnog vijeća, srpski političar i veliki pobornik ujedinjenja, proveo je plan priprema za okupaciju Hrvatske pomoću srbijanske vojske. Tako već 3. prosinca 1918. u Zagreb stižu prvi odredi srbijanske vojske. Svesrdnu pomoć u navedenom su mu pružili Grga Anđelinović, zloglasni komesar zagrebačke policije, i povjerenik Narodnog vijeća za unutarnje poslove Srđan Budisavljević. Glavni oslonac tihoj okupaciji Hrvatske bili su, pored policije i srbijanske vojske, srpski sokoli, odnarođeni Hrvati u redovima mornara, Srbi iz Hrvatske i Hrvati zadojeni jugoslavenskom idejom. Iz navedenih redova oformljena je „Narodna garda“ potpuno odana novom državnom poretku. Kao protuteža u Zagrebu je postojala još uvijek dobro organizirana vojska Države SHS, ostatak zajedničke austro-ugarske vojske i hrvatskog domobranstva, s neizmijenjenim dočasničko-časničkim sastavom. Okosnicu su činile 53. pješačka pukovnija i 25. domobranska pješačka pukovnija. Brojale su oko 2000 vojnika s velikim brojem dočasnika i časnika, a 25. pukovnija bila je i dobro naoružana i kao takva predstavljala je zavidnu vojnu silu, odlikovana stegom, pouzdanošću i domoljubljem U obje pukovnije vojnici su bili nezadovoljni razvojem političke situacije, ujedinjenjem i preuzimanjem zapovjednih položaja od strane nadolazećih srbijanskih oficira. Kulminacija nezadovoljstva dosegla je vrhunac 5. prosinca 1918. godine. U krugu Rudolfove vojarne (danas Ulica Republike Austrije) počeli su se u prijepodnevnim satima okupljati vojnici 53. pješačke pukovnije izražavajući svoje nezadovoljstvo „ujedinjenjem“ uz poklike negodovanja kao:Živjela republika!“, „Dolje kralj Petar!“, „Živio Stjepan Radić“ i slično. Oko 13 sati vojnici obiju pukovnija (53. pješačke i 25. domobranske) hodnjom su krenuli iz Ilice prema središtu grada na čelu s vojnom glazbom. Ponijeli su sa sobom svoje osobno naoružanje, puške i nekoliko puškostrojnica. Glazba je svirala poznate koračnice i budnice kao na primjer „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo“, pa su se vojsci putem spontano pridruživali i građani. Broj vojnika i građana narastao je na oko 10 000. Kako je policijski komesar zagrebačke policije Grga Anđelinović već otprije imao svoje doušnike među vojnicima obiju pukovnija, bio je obaviješten o svim događanjima u Rudolfovoj vojarni pa i o izlasku vojnika van, njihovom kretanju prema središtu grada, te spontanom priključivanju građana. Pripremio je i rasporedio naoružane pripadnike „Narodne garde“, mornara i sokolaša u tri zgrade na Jelačićevu trgu. Povorku vojnika i građana najprije je kod Iličkog trga (današnji Britanski trg) pokušala zaustaviti konjička policija, bezuspješno, povukli su se vidjevši brojnost vojnika i građanstva. Na križanju Ilice i Frankopanske ulice povorku je dočekao mali odred „Akademske straže“, koji su vojnici bez većeg napora razoružali i krenuli dalje prema Jelačićevom trgu. Ušavši na Trg bana Jelačića iz Ilice prosvjednici su bili dočekani vatrom iz strojnica i pušaka. Nastala je panika. Veliki problem vojnicima činili su civili koji su pokušavali pobjeći s Trga u pokrajnje ulice tako da vojnici nisu adekvatno mogli odgovoriti na puščanu vatru, a i sami su bili nezaklonjeni. Stravičnu sliku nadopunjavali su mrtvi, ali i jaukanje ranjenih. Izdržavši jedno vrijeme na Trgu, uz uzvraćanje vatre, vojnici su bili na kraju prisiljeni povući se s Trga u pokrajnje ulice iz kojih su se postupno razišli. Jedan dio vojnika vratio se u vojarnu, dok su se neki razbježali. Trg i pokrajnje ulice zaposjela je srbijanska vojska. Žrtve na Trgu bile su stravične. Poginulo je oko dvadesetak sudionika prosvjeda, nekoliko desetaka lakše i teže je ranjeno, iako točan broj mrtvih i ranjenih nikada nije službeno objavljen. Protiv 24 prosvjednika pokrenut je kazneni postupak pred vojnim sudom. 25. i 53. Pukovnija su ukinute. Iste večeri, 5. prosinca 1918. vojničku službu preuzeli su u Zagrebu odredi srbijanske vojske, tih dana pristigli u Zagreb. Ovime je u stvarnosti bila ukinuta Oružana snaga Države SHS , iako je Vojni odsjek Narodnog vijeća formalno ugašen 10. prosinca 1918., a sve funkcije tog odsjeka preuzela je srbijanska vojska. Hrvatski vojnici, domobrani, pokušali su 5. prosinca spasiti državnost, samostalnost i slobodu Hrvatske. Nisu uspjeli u svom naumu. Državu nije uspjelo obraniti ni Hrvatsko Domobranstvo obnovljeno u NDH, u periodu od 1941. do 1945.godine. Ali su zato san o Hrvatskoj Državi uspjeli ostvariti unuci i praunuci Domobrana iz 1918. te djeca i unuci Domobrana iz II SR, junački se boreći za neovisnost i slobodu u Domovinskom ratu 1991. - 1995. godine ratujući u ponovo ustrojenim domobranskim postrojbama.