Predrag Peđa – Mišić: Tu je puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo

Predrag Mišić – Peđa branitelj je iz Domovinskog rata. Za dnevnik.hr priča o događanjima nakon pada Vukovara i životu u Gradu Heroja danas. 18. studenoga dan je u kojem se obilježava vukovarska tragedija. Čega se prvog sjetite ovih dana iz 1991. godine? Teško je reći da se radi o sjećanju, ja s tim živim svaki dan. Prvo se sjetiš, to je bilo negdje poslijepodne, sama predaja i kraj svega. Počelo je od ranog jutra, oko 3:30 ujutro. Dobili smo informaciju da tri čovjeka – Filip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, idu na Goldschmidt, salaš u blizini Vukovara, na Vučedolu, na pregovore i da će se dogovoriti predaja te da će civile pustiti, a nas koji smo bili pod oružjem da će “ispitati” pa pustiti. Nažalost, to nije bilo tako i to je trajalo skoro godinu dana. Veliki broj njih nije se ni vratio. Jedan od branitelja postao je otac u vrijeme dok je bio u logoru u Mitrovici. Nakon toga su ga ubili. Da, Josip Boldiš. Kći mu se rodila početkom veljače, a on je nakon nekoliko dana dobio poruku da je postao otac. Nakon tri ili četiri dana od tog saznanja bio je mrtav. Što je bilo najteže u logoru u Mitrovici? Najteže je bilo oduzimanje slobode. Poslije toga, fizička i psihička tortura. Bili smo mladi pa smo mogli izdržati batine, no psihički, oduzimanje slobode bilo je nešto najgore, barem za mene. Koliko vas je bilo tamo u to vrijeme? Kroz sve srpske logore prošlo je 30 tisuća ljudi. Sa same Mitnice u Sremsku Mitrovicu otišlo je oko pet ili šest tisuća ljudi, s tim da nas je 182 bilo s predaje. Mi smo odvedeni na Ovčaru, gdje smo proveli jednu noć i onda sutradan negdje oko podneva ili jedan sat prebačeni smo u Sremsku Mitrovicu. Teško je govoriti o tome, svaki put čovjek proživljava to isto. O svemu što se događalo snimljen je dokumentarni film “Glavu dole, ruke na leđa“. Tamo ste se prisjetili svega… Bilo je teško pričati čak i za potrebe snimanja o puno toga, svaki put čovjek proživljava sva događanja ponovno. U filmu su svoja iskustva ispričali ljudi iz raznih dijelova Hrvatske koji su na kraju završili u logoru u Mitrovici. Svi oni prošli su pakao tog mjesta. Premijera filma je 20. studenoga u zagrebačkom Kinu Europa u 19 sati, ulaz je slobodan. Kako je bilo nakon 271 dana provedenoga u logoru kad ste se ponovno vratili u svakodnevnicu? Mi smo bili izgubljeni, u potpunosti izgubljeni od svega, počevši od novca i koliko što vrijedi. Dugo se nismo mogli uklopiti u neki normalan život, ali korak po korak, vratili smo se. Nažalost, neki nisu imali tu priliku. Neki su odustali i tragično završili. Bilo je dosta samoubojstava nakon povratka iz logora. Vukovar prije i nakon Domovinskog rata. Kako vi vidite grad? Vukovar sada proživljava sudbinu cijele Hrvatske. Cijela je Hrvatska u ekonomskoj krizi, krizi morala, krizi ljudskosti. Na portalima se mogu naći izjave čak i visokopozicioniranih ljudi kako nas smatraju ”uhljebima” i karcinomima društva. Čovjek više nema snage, ali ni volje odgovarati na takve prozivke. Da nije bilo mene i nas sviju, ne bi bilo ni njih. Žive u onome što smo mi stvorili. S jedne strane bojišnice, na hrvatskoj strani, bili ste vi, a na drugoj, srpskoj strani, bio je vaš brat. Kako je bilo nositi se s tim? Teško. Sama činjenica da sam ja pripadnik srpske nacionalne manjine bila je teška. Znate da pripadnici vaše manjine čine zlo – napadaju vaš grad i vaše prijatelje, samo zato što su drugačiji i zato što su Hrvati te zato što imaju drugačiju vjeru. Vukovaru nije protjerano nesrpsko stanovništvo nego su protjerani svi oni koji su se drznuli suprotstaviti se četničkoj i velikosrpskoj, Miloševićevoj politici. U svemu tome najviše su nastradali najobičniji ljudi. Suživot danas? Može li se govoriti o njemu? Suživot kao suživot. Srpska nacionalna manjina i grad u kojemu je nekada bilo više od 20 nacionalnih manjina – preživljavaju. Međutim, uvijek nas neke stvari vraćaju, pa imate slučaj da za Božić pucaju u Borovu Selu iz mitraljeza, da jednostavno izazivaju… Jednostavno je tu puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo. Mislim da mlade generacije ne treba opterećivati s tim i da oni trebaju živjeti svoj život, no, naravno, nikad ne trebaju zaboraviti kako je došlo do samostalne i slobodne Hrvatske. Može li se o tome govoriti ako se u vrtićima i školama djeca dijele po nacionalnoj pripadnosti? Vrtići su hrvatski i srpski, a u školama su djeca razdvojena u razredima. Bez obzira na to što tko mislio, da imam moć i da imam vlast, zabranio bih to istog momenta jer vi u samom korijenu, samom početku na taj način stvarate razdor između djece. Razumijem ljude koji bi htjeli da im djeca idu u normalne vrtiće, hrvatske, jer je Hrvatska država. Prošlo je 20 i nešto godina i zaista, da imam bilo kakvu vlast, istog bih momenta to ukinuo. To ne vodi na dobro, stvaraju se predispozicije i temelji za neke daljnje sukobe. Već sam puno puta pisao vlasti i govorio o tome da takve stvari nemaju mjesta u Vukovaru. To koristi isključivo SDSS-u, gospodinu Pupovcu i desetak ili maksimalno pedeset ljudi koji žive od toga novca koji Hrvatska država i svi njezini građani izdvajaju za sprsku nacionalnu manjinu. Nažalost, od 145 tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine, 50 ili 100 ljudi živi tu.