PREDSJEDNIK KOJI SE NIJE KRIO U MIŠJOJ RUPI NI KAD MU JE ŽIVOT BIO IZRAVNO UGROŽEN – HRVATSKA MU JE UVIJEK BILA IZNAD SVEGA

Tvorac današnje Republike Hrvatske i njezin prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je ne samo vrhunski intelektualac i mudar državnik, nego i nesporni politički lider, omiljeni narodni vođa i izuzetno hrabar čovjek koji se nije zavlačio u podrume i mišje rupe ni u trenucima kad mu je život bio izravno ugrožen. Dokazao je to i 7. listopada 1991. godine u vrijeme i neposredno nakon raketiranja Gornjeg grada i svoje tadašnje rezidencije – Banskih dvora.

Unatoč šoku koji je taj barbarski napad izazvao u cijelom Zagrebu i Hrvatskoj, pa i mogućnosti ponovnog raketiranja, izašao je pred kamere, potpuno miran, staložen i odlučan i dostojanstveno, kao da je riječ o uobičajenom intervjuu, u razrušenoj svečanoj dvorani svoje rezidencije među ostalim izjavio:

„Banski su dvori bili i ostat će simbol hrvatske državnosti. Evo vidite razrušenu svečanu dvoranu Banskih dvora. Tu sam sjedio, četiri, pet minuta, ne znam točno, možda šest, za objedom sa svojim suradnicima prije nego što će barbari uputiti svoje razorne rakete, da bi uništili, da bi pokušali uništiti ovaj simbol hrvatske državnosti, da bi pokušali obezglaviti Hrvatsku. Tu se nalazimo pred svjedočanstvom o hrvatskom preporodu iz prošlog stoljeća (pokazuje sliku Vlahe Bukovca „Hrvatski narodni preporod“ koja je postavljena na zidu svečane dvorane – op. Z.P.)...Oštetili su tu sliku. Htjeli su uništiti onaj hrvatski preporod koji smo ostvarili u ovih proteklih godinu i pol dana uspostavom hrvatske demokracije, uspostavom samostalne i suverene Hrvatske. Oštetili su sliku, dobrim dijelom su razorili ovu svečanu dvoranu i Banske dvore, ali su time barbari postigli suprotno što su htjeli. Postigli su još veće jedinstvo hrvatskog naroda. Svijest koju smo uskrisili u borbi za izbore, u borbi za uspostavu demokracije, bit će sada još stamenija. Hrvatski narod bit će kao jedan u borbi da istjeramo i posljednjeg okupatora iz hrvatske zemlje. Hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske, izgradit će porušenu Hrvatsku. Kad su napali Dubrovnik, poslije Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Pakraca, Gospića, Otočca, Šibenika i Zadra, kad su napali Dubrovnik, htjeli su uništiti najznamenitiji znamen hrvatske kulture, učinili su kulturni zločin pred čitavim svijetom. Napavši Banske dvore, učinili su i politički zločin, zločin koji će pamtiti pokoljenja i čovječanstvo.“

Na opasku novinara kako je to bio i pokušaj njegove likvidacije, predsjednik je rekao: „...pa sve da su i uspjeli, Hrvatska bi živjela i bez mene, a živjet će i sa mnom, u oslobađanju od okupatora i izgradnji. Uskrisit ćemo i obnoviti Hrvatsku.“

Povijest mu je dala za pravo. Sa svojim narodom i građanima ove zemlje koji su bili odlučni izvojevati slobodu, tu je borbu vodio hrabro i mudro. Iskazao se ne samo kao vrhunski vojni strateg, nego i mudar i lucidan državnik i političar koji je i na vanjsko-političkom planu (u vrijeme kad su krajem rujna 1991. godine vodeći časnici NATO snaga govorili našim diplomatima kako „Hrvatska neće izdržati napade dulje od dva tjedna“) vodio teške bitke i za nepuna tri mjeseca ostvario nemoguće: od svoje Hrvatske, tog „neželjenog čeda“ u međunarodnoj zajednici stvorio je zemlju koju je priznao svijet i počeo je uvažavati i poštovati.

Takvoga danas među našim političarima nema.

Možda je i to razlogom da se moramo dobro potruditi i „prekopati“ Internet kako bi došli do bilo kakve fotografije prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u Banskim dvorima tog 7. listopada 1991. godine, ili do snimke razgovora s novinarima nakon što su ga barbari pokušali ubiti.

Zašto se kod nas krije ono što nam služi na čast?

Zašto!?