PREGAZILI IH SRPSKI TENKOVI U BIJEGU

Obilježavajući 6. kolovoza u Bosanskom Novom 18. obljetnicu stradavanja srpskih izbjeglica iz Like, Korduna i Banovine - koji su se odobrenim koridorom ratnih pobjednika Vojnić-Vrginmost-Topusko-Glina-Dvor tih kolovoških dana 1995. željeli domoći BiH, Srbije i Crne Gore – poznati „istinoljubac“ iz Beograda Savo Štrbac želio je na silu prijeći granicu na Uni. Pošto mu pripadnik granične policije BiH to nije dopustio, „jer Štrbac i njegovi istomišljenici nemaju biometrijske putovnice“, čuveni direktor „Veritasa“ koji svijetu još uvijek poručuje o jamačnoj nevinosti hrvatsko-bosanskih dželata Mladića i Karadžića, poželio je s unskoga mosta u rijeku baciti vijenac sjećanja. Nastalo je naguravanje, ali nekadašnji dužnosnik fantomske „krajine“ ipak nije uspio u naumu, javio je sutradan internetski informativni portal „Banija.RS“ koji djeluje na istoj beogradskoj adresi kao i „Veritas“ i Udruženje banovinskih pobunjenika. Isti je portal 2008. izvijestio i o prvim, navodno obećavajućim kontaktima sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić i suradnika s brojnim izbjeglicama, bivšim pobunjenicima u Beogradu i Novom Sadu. MILANOVIĆEVI BIRAČI Kad se stvari i događaji zadnjih nekoliko mjeseci, međutim, poslože kronološki, sve se desilo iza SDSS-ove velebitske, grabovačke, sadilovačke i srbačke antihrvatske komemoracije izjadnačavanja četništva s antifašizmom, beogradskih i banjalučkih parastosa, ali i iza triju vojvodinih  radikalno-naprednjačkih poljubaca na obraze Ive Josipovića. Bilo je to u prigodi hrvatskog pristupanja Europskoj uniji, čijega se članstva svakako želi domoći i Srbija. Na krilima zatopljenja odnosa, u hrvatskim medijima ubrzo se pojavljuju oglasi poziva srpskim izbjeglicama (Milanovićevim biračima – nap.a.), koji su u Hrvatskoj bili nositelji stanarskih prava, da se prijave radi stambenoga zbrinjavanja. A onda opet provokacije i redovite napetosti „niskoga intenziteta“, kojih je u Hrvatskoj rodonačelnik etno-biznismen i samozvani lider srpske manjinske zajednice, Milorad Pupovac, uz pozadinsku potporu Vojislava Stanimirovića.  Ali, vratimo se početku ove naše priče. Jedne od tisuća sličnih koje se mogu svesti pod zajednički nazivnik poratne „normalizacije“ između Hrvatske i nekadašnjih istočnih „pobratima“. U javnosti se 30. srpnja pojavila informacija da će 10. kolovoza iz Novoga Sada u Žirovac (općina Dvor) na sljeme Zrinske gore (dan iza obljetnice mučkoga Zorić-Rašetina kukavičkoga umorstva HRT-ova snimatelja Gordana Lederera na brdu Čukuru – op.p.), na čelu s predsjednikom Željkom Vukelićem, doputovati skupina članova udruženja učesnika oružanih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije?! Ondje – „s obzirom da su Hrvati i muslimani poubijali naše poražene vojnike i civile“ – žele, kažu, podići spomenik srpskim žrtvama iz izbjegličke kolone tijekom „Oluje“ 1995. Kako se radi o još jednoj provokaciji i krivotvorenju povijesti srbijanske strane, bitno je istaknuti da su masakr gusjenicama tenkova počinili pripadnici gubitničke oklopne postrojbe Mile Novakovića prilikom bijega iz Hrvatske, kaže autor Hinina teksta. Sad će opet (iz sjene, donedavno tihi) glasnogovornik Milorada Pupovca, Saša Kosanović, svojim traktatima o ugroženosti sunarodnjaka (internetske portale usput etiketira proustaškima, a ravnatelja Muzejsko-dokumentacijskoga centra Antu Nazora proglašava tendencioznim i nekompetentnim za tu dužnost  – op.p.) tvrditi kako Ivica Pandža Orkan „širi histeriju i mržnju protiv Srba kao takvih“.  Osobito, veli, iza potvrđenih istina o svirepom ubojstvu dvojice reportera ruske državne televizije na srpskoj nadzornoj točki u Panjanima 1. rujna 1991. Jer, hrvatski Wiesenthal i njegova Agencija za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba su – na temelju desetaka tisuća izvornih fotografija i 700 video-kazeta - podnijeli 40-ak kaznenih prijava za ratne zločine pobunjeničko-agresorske srpske strane, šaljući u Haag dokaze protiv Miloševića i Šešelja. Ali, ni najnovija provokacija nije prošla bez reagiranja i djelatnog sudjelovanja Ivice Pandže - Orkana, koji je tijekom Domovinskoga rata na sunjskom ratištu postao bojovnik legenda. RATNA PROŠLOST ŽELJKA VUKELIĆA Kao član Savjeta Ministarstva branitelja za hrvatske ratne veterane, upozorio je mjerodavna državna tijela da je novosadska ideja prvi puta pokrenuta potkraj 2010., a objelodanjena početkom veljače 2012. Protiveći se ideji podizanja četničkoga spomenika od strane onih koji su teško raskrvarili Hrvatsku, Pandža je javnosti predočio i podatke o ratnoj prošlosti bivšega zapovjednika Željka Vukelića, te ostalih pripadnika 21. diverzantskoga odreda Korpusa srpske vojske krajine. Oni su, doznajemo, prošli obuku elitne izvidničko-elitne jedinice („nepobedivi ratnici Srbi(janci)“, možda je kvalifikacija i pretjerana? – op.p.) u centru sigurnosti JNA-VJ u Pančevu, odakle su dospjeli do okupiranoga Slunja. Ondje je Vukelić, s još osmoricom „bezbednjaka“, nedaleko Ogulina doživio teško ranjavanje od protuoklopne mine. Kad se zna kakav je bio ishod brojnih zamolbi hrvatskih ratnih uznika najvišim dužnosnicima Srbije (pa i Borisu Tadiću), nakon rata, očigledno je da bivši agresori ne prezaju ni pred čime. Iz službene korespondencije AIDRS-a i Ministarstva branitelja doznaje se ponešto i o potpori u Sisačko-moslavačkoj županiji, obilasku terena, obećanoj dodjeli parcele za spomenik u Žirovcu, podršci bivšeg SDSS-ova i općinskoga čelnika Dvora Nikole Arbutine, te bivšega dožupana Milana Oblakovića i dužnosnika Srpskog nacionalnog vijeća, Saše Miloševića (bivšeg novinara HTV-a) i Slobodana Platiše (srbijanskoga agenta obavještajne grupe „Labradora“). Ali, Srbi kao Srbi. Uplašeni od hrvatske vlasti, za svoje pozicije (?), ideju o spomeniku poduprli su uglavnom – deklarativno. Kao i u skandaloznom slučaju srpskoga sisačko-moslavačkog dožupana Bogdana Rkmana, Koordinacija udruga branitelja izdala je oštro priopćenje, pozvavši članstvo i građane da 10. kolovoza nazoče  zbivanjima u Žirovcu kod Dvora. Da se ondje suoče sa stvarnim ratnim zločincima. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE