‘Preživjela sam pokolj, ostale žene i starca u Zatonu su ubili'

Na današnji dan prije 25 godina ubijeni su nedužni civili u Zatonu Obrovačkom. To je bila odmazda za veliki uspjeh hrvatske vojske u operaciji Maslenica... Četiri dana nakon Akcije Maslenica u Zatonu Obrovačkom čuli su se pucnji i granate uz nedaleku liniju razgraničenja. Dvanaest stanovnika koji su godine proveli sami u i danas gotovo pustom selu, i taj dan proveli su u nekoliko grupa po podrumima kuća.  Šest seoskih žena bilo je u obiteljskoj kući Modrić. Među njima Jelena (64), njena svekrva i zaova. Oko dva popodne njihova kujica je počela lajati i nije prestajala. - Znali smo da dolaze vojnici. Ona ih nikako nije podnosila - kaže nam Jelena čiji je suprug Ilija i njihovo četvero djece, kćer i tri sina, bio u Zadru. I one su u nekoliko navrata htjele pobjeći, ali im pobunjeni Srbi to nisu dozvolili. 'Mi nismo ustaše da ubijamo civile' Pred podrum Modrićevih 26. siječnja došli su Jovan Ogar i Mile Gak u vojnim uniformama. Rekli su im da ih vode negdje prema UNPROFOR-u, ali to se nije dogodilo. Odmah sam Jovu prepoznala, on je iz Muškovaca kao i ja, moji i njegovi roditelji obiteljski prijatelji. A taj Gak je rođak moga muža, moje svekrve... Vodili su nas kroz mjesto, a onda je jedan rekao, nećete ostati žive. Išli smo tako, hodaš i nadaš se, misliš da neće... A samo malo prije toga rekli su "mi nismo ustaše da ubijamo civile“. Ika Modrić, Ana Modrić, Marija Modrić, Milica Modrić i Ružica Modrić skupa su s Jelenom hodale pred naoružanim muškarcima. Iz drugog zaselka iz kuće su izvukli i starca Petra Maričića. I onda se dogodilo nešto što je Jeleni spasilo život. Gak joj je uzeo lančić s vrata, a Jovo se okrenuo prema njoj i rekao joj: Odlazi! Za tvoju smrt ne želim odgovarati. Odlazi želiš li živjeti, bježi u Muškovce k ćaći i materi. 'U meni se sve srušilo' - Nisam znala što bih. Krenula sam put gornjih kuća i stala, željela sam umrijeti s njima. Teško mi je to sad vama objasniti, ali činilo mi se da ću se tako riješiti svih muka, jer ako me ovi ne ubiju, ubit će me drugi - kaže Jelena i pokazuje rukom prema Velebitu. - Napravila sam par koraka da ću se vratiti, ali sam se onda okrenula i pošla prema planini. Nakon par sekundi čula sam rafal i znala sam da su svi mrtvi. Pomislila sam – idem, idem da mogu svima reći tko ih je ubio. Nevine žene i jednog starca. Samo sam nastavila hodati, a u meni se sve srušilo. Jelena na taj dan nije vidjela muža i djecu dvije godine i dva tjedna. No tu nije bio kraj njenoj muci. Do ožujka 1993. godine bila je u Kninu, kao zarobljenica, spavala na podu i jela što joj se davalo. Svi su mislili da je mrtva kad je njenom mužu došlo pismo. - Pisala sam mu iz Knina, a on je pismo nosio u džepu i svakih pola sata ga vadio i čitao. Nije mogao vjerovati. Nije znao kako djeci reći da im se vraća mrtva mater, kaže Jelena i plače dok se prisjeća susreta s djecom, posebno svojom kćeri. - Ona je došla i s vrata me pitala – majko, jesi li to ti? I plakala je i smijala se. Odbili izručiti krvnika Jovan Ogar je još 1995. godine na Županijskom sudu u Zadru u odsutnosti osuđen za ratni zločin upravo u Zatonu Obrovačkom. Zajedno s Milom Gakom, proglašen je krivim za smrt šestoro civila - pet žena i jednog starca - koji su bez ikakvog povoda pobijeni rafalima iz vatrenog oružja. Tada mu je izrečena maksimalna kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Istovremeno je protiv njega određen pritvor i raspisana međunarodna tjeralica temeljem koje je isti uhićen 23. travnja 2015. godine u Republici Srbiji. Od Republike Srbije je odmah zatraženo izručenje Jovana Ogara, međutim odbijeno je odlukom Višeg suda u Beogradu, Odjeljenja za ratne zločine, kazao nam je glasnogovornik Županijskog suda u Zadru Hrvoje Visković. - Kasnije sam čula da je na tog Jovu pucao vlastiti sin, da ga je zatvorio u kuću i na njega bacio bombu. Da mu je rekao – ti nisi pobio samo njih, pobio si i nas. I nije mu lagao. Najgore je to što te ubija netko koga znaš, rod i susjed..., kaže Jelena dok pred kućom mazi mačka Žuću. Živi u istoj kući u čijem se podrumu skrivala i proživjela mučne godine. Ima blaga bez broja – koze, krave, ovce, kokoši... Ima i osmero unučadi i najveća joj je želja da joj se stariji sin oženi i ima dijete. Ružne stvari ostavlja iza sebe, dani su joj puni razgovora, posjeta, rada u kući i oko nje. Jer, kaže, živjeti se mora. I kad ti je nagore, moraš ići dalje. Mare Knežević / 24 sata