Priča mladog branitelja: Gospa mi je pomogla da se spasim iz pakla droge

Onda sam spoznao da je molitva poput ukusna soka na stolu koji čeka i stoji, a koji nikada nisam okusio. Počeo sam kušati. Lagano ali sigurno moje se srce počelo mijenjati. Osjećao sam – sok mi pomaže.

Pročitajte iskreno svjedočanstvo branitelja koji je već kao mladić upao u pakao droge.

  "Sve je započelo tako slučajno. Priznam, slučajnosti nema. Majka mi je dala novac da nešto kupim u trgovini, no ja sam za taj novac kupio drogu, čime je sve započelo.  

To je bio početak užasnog života. Već s četrnaest godina dospio sam u zatvor, a nakon što su me pustili, opet sam se počeo drogirati. Uvijek sam volio teška motorna vozila i lijepe djevojke. Imao sam motorno vozilo i lijepu djevojku koja je više voljela moje vozilo negoli mene. Počela je sa mnom uzimati drogu. Za vrijeme naših sastanaka nikada se nismo pitali kako smo ili kakav nam je bio dan. Samo smo pitali tko od nas ima novca. Sa sedamnaest godina otišao sam na bojišnicu. Nakon tog iskustva prvi sam put zaplakao. Bio sam osamljen, bez ijednog prijatelja i bez roditelja. Plakao sam nad sobom. Nadao sam se da ću prije umrijeti od metka nego od droge. Plakao sam jer nisam vidio nikakve svijetle točke u budućnosti. Poslije sam opet završio u zatvoru – ovoga puta u zatvoru za odrasle. Prvi sam se put zapitao je li to najveći domet moga života. Iako sam u dubini srca čeznuo za obitelji, u mojoj se glavi sve vrtjelo samo oko droge. A to je značilo tristo maraka na dan. Život mi se neprestano vrtio u krugu.

 

Nakon zatvora sjetio sam se svoga oca. On je bio komunist – nije vjerovao u Boga. Nikada nije odlazio u crkvu pa nisam bio ni kršten. Moji se roditelji nisu crkveno vjenčali. Poslije svih psihologa i liječnika roditelji se utekoše jednom svećeniku. On nam je dao adresu zajednice Cenacolo u Međugorju. Otišao sam. Vidio sam kako četrdeset mladih ljudi iz dvanaest zemalja zajedno mole. Rekao sam: 'Svi su ovi ludi. Kako molitva može promijeniti čovjeka?'. Onda sam spoznao da je molitva poput ukusna soka na stolu koji čeka i stoji, a koji nikada nisam okusio. Počeo sam kušati. Lagano ali sigurno moje se srce počelo mijenjati. Osjećao sam – sok mi pomaže.

 

Nikada neću zaboraviti prve dane u zajednici. Pogledao sam se u ogledalu i rekao: Još uvijek si onaj isti, jedino što si se malo udebljao. Ali ti si još uvijek isti. Nisam razumio da netko ako hoće promijeniti svoj život, treba promijeniti svoje srce, dušu, način života. Nisam mogao naći nikakvih takvih promjena. Štošta sam mogao promijeniti, odjeću i slično, ali ne i svoje srce. Jedne sam večeri došao u djevojački dom sestre Elvire, utemeljiteljice zajednice Cenacolo. Te je večeri na mojim rukama umrla jedna djevojka. Prvi put u životu plakao sam zbog nekog drugog – zbog života jedne djevojke. I otada sam počeo trpjeti kad bih vidio da netko drugi trpi, a bio sam sretan kad bih vidio smiješak na licu drugog čovjeka. Dok sam plakao zbog one djevojke, rekao sam samom sebi: promijenio si se. Sada ne plačeš nad sobom nego nad drugima. To su bili prvi znaci po kojima sam prepoznao da se moje srce promijenilo.

 

Za Uskrs prije nekoliko godina primio sam sakrament krštenja u međugorskoj crkvi. To je bio neopisiv trenutak. Shvatio sam da čovjek treba poznavati Boga i molitvu.

 

Božjom pomoću moje se srce promijenilo. Prije nekoliko mjeseci moji su se roditelji crkveno vjenčali. Nakon trideset godina! Ja sam im bio kum. Vidite li što je Bog učinio u našem životu? Moj otac do prije četiri godine nikada nije bio u crkvi, a sada dnevno moli tri krunice! Kad me majka došla posjetiti u Međugorju, zapitao sam je: 'Majko, jesi li sretna što ste ti i otac uspjeli doći na pravi put?'. Ona je odgovorila: 'Kako ne bih bila sretna kad nakon deset godina ponovno mogu pogledati svome sinu u oči!'.

 

Međugorje je mnogo učinilo za moj život i moju obitelj. Uz Gospinu pomoć, sve se promijenilo. Prije mnogo godina ljudi su me izbjegavali na ulici jer sam smrdio i bio prljav – ovisan o drogi. A sada odlazim sa zajednicom u Brazil kako bih se brinuo o djeci koja žive na ulici. Nisu li to čuda što ih Bog čini? Kad sam došao u Međugorje, rekao sam da moram vidjeti Gospu na brdu. Ako je ne vidim, onda je i nema, razmišljao sam u sebi. I doista sam vidio Gospu – u sebi i u bratu čovjeku pokraj sebe. Sretan sam što mi je Bog podario oči koje vide, koje se zajedno s drugima raduju i zajedno plaču.

 

Svim mladima poručujem: U svakom životu postoje problemi. Nema lijekova koji bi mogli ozdraviti našu prošlost! Možeš uzeti bilo koju tabletu, tvoja prošlost i tvoji problemi i nadalje ostaju. Ne smijemo ih potiskivati. Vrijedi samo jedno – vjerujte u Boga i vjerujte u sebe!".

 

Preuzeto s Međugorje-info.