PRIČA O VUKOWARU: Božo Bionda – prvi poginuli branitelj Vukovara

Tužna je činjenica da na pitanje – Kako se zove prvi branitelj koji je poginuo u obrani Vukovara u borbenim djelovanjima? - osim obitelji Bože Bionde i malog broja njegovih suboraca, gotovo nitko ne bi znao točno odgovoriti.

Božo Bionda, najmlađi od troje djece Marije rođ. Bukovac i Jure Bionde, rođen je 4. prosinca 1969. godine u svojoj obiteljskoj kući u Videkić selu pored Slunja. Starija sestra Roza prisjetit će se kako je te godine bila iznimno jaka zima i vrlo visok snijeg, pa njihov otac nije bio u mogućnosti otići u Slunj prijaviti Božino rođenje. Učinit će to koji tjedan kasnije, a tada, kako datumski ne bi ''izgubio'' cijelu godinu, kao dan Božina rođenja službeno će biti upisan 1. siječnja 1970. godine.

Božo je osnovnu školu pohađao u obližnjem Lađevcu, tadašnja Osnovna škola Žarka Ćuića i srednju, za elektrotehničara, u Slunju, nakon koje odlazi na odsluženje vojnoga roka u tadašnju JNA. Poznanici i obitelj opisat će ga kao odličnog i marljivog učenika i iznimno društvenoga mladića, vesele naravi. Božo je bio vrlo visok - 196 cm pa je rado igrao košarku, povremeno i nogomet, a nakon što se prijavio u policiju, počeo je trenirati borilačke sportove.

Kada je 1990. godine tadašnji republički sekretar za unutrašnje poslove Josip Boljkovac izdao zapovijed o ustrojavanju Prvog tečaja za hrvatske redarstvenike, Božo Bionda, čija dragovoljnost i domoljublje nikada nisu bili upitni, odmah se prijavio na natječaj objavljen 21. srpnja.

Kao pripadnik postrojbe iz sastava Prvi hrvatski redarstvenik sudjelovao je u suzbijanju pobune dijela srpskog stanovništva na Banovini i svim drugim pred njih postavljenim zadaćama, sve do 7. rujna 1990. godine, kada je s 88 pripadnika PHR koji su činili jezgro ustrojavanja te novoosnovane jedinice, prešao u Antiterorističku jedinicu Lučko.

U vrijeme njenoga osnutka, ATJ Lučko bila je prva organizirana postrojba hrvatske države koja se u tom trenutku mogla suprotstaviti agresoru na Republiku Hrvatsku, a Božo Bionda kao jedan o njenih prvih pripadnika sudjeluje u nizu akcija uspostavljanja javnog reda i mira što su ih narušili pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, između ostalih i u onoj na ''Krvavi Uskrs'' na Plitvicama.

Nakon prijavljivanja u postrojbu Prvi hrvatski redarstvenik, Božo Bionda zbližio se s Robertom Zadrom iz Vukovara, kasnije također pripadnikom ATJ Lučko, pa su zajedno putovali u Vukovar ili Osijek, gdje je Božo stanovao kod sestre Roze (budući da je želio u Osijeku upisati fakultet), te su često boravili jedan kod drugoga.

Prema pričanju Božinih i Robertovih suboraca s Trpinjske ceste i iz ATJ Lučko, Božo je imao neizmjernu želju doći u Vukovar i pomoći u obrani Grada. Danas sa sigurnošću ne možemo reći je li baš to bila istina ili je samo interna šala koju su međusobno pričali, kako je, kada je Robert Zadro krajem srpnja 1991. godine odlazio iz Zagreba kući s ocem Blagom, Božo koji je konačno dobio dozvolu od svoga zapovjednika da i on može ići u Vukovar, trčao za njima u papučama s oružjem i punim rukama opreme, ne želeći se ni preobuti iz brige da ne odu bez njega te vičući: ''Čekajte mene'', ili je, prema drugoj priči, došao u Vukovar nekoliko dana nakon Roberta, ostaje činjenica da je taj hrabri mladić, dragovoljno, na vlastiti zahtjev, došao braniti Hrvatsku u Vukovar i tamo ostavio ono najvrijednije što je imao, svoj život.

Dana 25. kolovoza 1991. godine, oko sedam sati ujutro, na Borovskoj cesti, nedaleko od položaja poznatijeg kao ''Slon'', sukladno zapovijedi Blage Zadre da se zaustave i pregledaju vojna vozila koja su u Borovo selo navodno vozila hranu i kruh, a postojala je osnovana sumnja kako pobunjenim Srbima i četnicima prevoze i oružje i drugu vojnu opremu, branitelji su pokušali zaustaviti vojni kamion TAM, koji je, ne želeći ga zaustaviti, vozač kamiona skrenuo s ceste na zemljani put gdje je naletio na protutenkovsku minu koja je eksplodirala, pri čemu je jedan vojnik JNA poginuo, a tri su bila ranjena.

Kako je prethodnog dana, prema zapovijedi tadašnjeg zapovjednika obrane i Zbora narodne garde u Vukovaru, Ivice Arbanasa, Luka Andrijanić oborio dva aviona JNA, taj događaj, kao i događaj na Borovskoj cesti, bili su povod da JNA izvede tenkove iz vojarne i krene prema Trpinjskoj cesti, nakon čega je ubrzo počeo napad koji će se pretvoriti u opći, pri čemu se JNA, koja je do tada glumila suzdržanost, otvoreno svrstala na stranu srpskih terorista i njihovih paravojnih formacija.

Istoga dana, u ranojutarnjim satima, Božo Bionda se, vraćajući se sa suborcima s položaja nedaleko od mosta kod vukovarske luke, zaustavio pored obližnjeg silosa gdje su kupili kruh, a potom su, prema sjećanju Stipe Mlinarića - Ćipeta, jednoga od pripadnika Turbo voda, otišli pred mjesnu zajednicu na Trpinjskoj cesti i dugo se tamo zadržali pričajući i međusobno se šaleći:

''Bilo nas je puno, pričali smo o izlascima, curama i svojim doživljajima, a Božo se toga jutra toliko smijao, na sav glas, i kako je bio visok i jak, činilo se da cijela Trpinjska cesta odzvanja od tog njegovog gromoglasnog smijeha. Bio je iznimno veseo i raspoložen, jeli smo taj vrući kruh onako sam, kidajući ga međusobno, smijali se i šalili, skoro do pola devet. Onda smo se razlišli kako bismo malo odspavali, ispred mjesne zajednice ostali su samo Božo, Robert Zadro i Zoran Janković. Pola sata kasnije, Božo je bio mrtav.“

Nakon što je obrana Trpinjske ceste uzbunjena zbog vijesti o dolasku tenkova, prema zapovijedi Blage Zadre, njegov sin Robert i Božo Bionda, među prvima su pojurili zauzeti položaj u Industrijsku ulicu, na izlazu prema Borovskoj cesti. Za to vrijeme, tenkovi i transporteri JNA već su otvorili vatru, najprije gađajući vagon koji se nalazio kako prepreka na pružnom prijelazu, a potom je jedan transporter zauzeo položaj pored ugostiteljskog lokala na samom križanju Trpinjske i Borovske ceste, neposredno na mjestu današnjeg kružnoga toka.

Želeći transporter pogoditi tromblonom, Božo je iz Industrijske ulice pokušao pretrčati čistinu na suprotnoj strani i zauzeti bolji položaj, no dok je pretrčavao ulicu pogođen je rafalom iz mitraljeza upravo s tog transportera. Budući da, zbog žestokog napada branitelji nisu mogli prići Božinom tijelu, neki njegovi suborci su se plašili kako je Božo iskrvario, no obdukcija će pokazati kako je bio pogođen sa sedam metaka, od kojih je jedan bio u srce.

Roza Skender, Božina sestra, kroz suze će se prisjetiti: ''S Božom sam se posljednji put čula 23. kolovoza 1991. godine, dva dana prije negoli će poginuti, dobro pamtim jer je nazvao kako bi suprugu i meni čestitao godišnjicu braka. Tom prigodom mi je rekao kako bi bilo dobro da negdje odem s djecom, jer ovo neće brzo završiti. Dva dana kasnije, u poslijepodnevnim satima, javili su mi kako je Božo poginuo“.

Istu večer, po Božino tijelo u Vukovar, krenuli su njegovi suborci iz ATJ Lučko, Jerko Filipović, Marinko Vuković, Mile Šimić te Nikola Bionda koji je bio i Božin bratić. Oni su Božino tijelo prepratili do patologije u Osijeku, a potom do Karlovca.

Dana 28. kolovoza, preko Slunja, uz pratnju vozila JNA koje ih je nadziralo, Božina sestra sa suprugom, Jerko Filipović i Nikola Bionda ispratili su Božino tijelo do mjesnog groblja u Lađevcu, gdje je isti dan Božo sahranjen u obiteljskoj grobnici.

Iako su, datumski gledano, nakon pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, ubijeni u Vukovaru i pripadnici Zbora narodne garde Franjo Katić i Damir Ivanović – Daponja koji su hladnokrvno upucani 2. srpnja 1991. godine (ta su ubojstva okvalificirana kao klasična ubojstva, a njihov ubojica Slobodan Jurišić koji je aboliran, po svemu sudeći, za taj zločin nikada neće odgovarati), te 25. srpnja poginuo Ante Glavinić, pripadnik bojne Zrinski, budući da se kao početak Bitke za Vukovar službeno računa upravo 25. kolovoza 1991. godine, prvi branitelj poginuo u borbenim djelovanjima u Vukovaru u tome periodu i to baš toga dana, 25. kolovoza 1991. godine, je Božo Bionda, pripadnik ATJ Lučko.

Tužna je činjenica da na pitanje – Kako se zove prvi branitelj koji je poginuo u obrani Vukovara? - osim obitelji Bože Bionde i nevelikog broja njegovih suboraca, gotovo nitko ne bi znao točno odgovoriti.

Kada je poginuo braneći Hrvatsku u Vukovaru, Božo Bionda imao je samo dvadeset i jednu godinu. Zaslužio je da Hrvatska zapamti njegovo ime.