PRIČA TATE S HVARA Uzeo je 17 kg težak križ i nosio ga 25 km za ozdravljenje svoje kćeri Tonke

Bio je na sportskom tronu godinama. Kao trofejni vaterpolist “Mladosti”, hrvatski reprezentativac.

Ime Vedrana Jerkovića i te kako je poznato u svijetu sporta. Ozljeda je zaustavila njegovu sportsku karijeru, krenuo je u poduzetničke vode, život mu je donio brojne uspone i padove.

Životne okolnosti u kojima je živio i koje je osvješćivao, bile su okvirom za njegov rast u vjeri.

Vedran Jerković je nerijetko javno svjedočio svoju vjeru.

U ovogodišnjoj procesiji “Za križen” na Hvaru pozvan je da nosi križ u ime župe Zastražišće. Procesija koja počinje na Veliki četvrtak i završava u jutro Velikog petka uvrštena je 2010. na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine.

Vedran Jerković je uzeo svoj križ i s mislima na svoju Tonku, kćer koja je pretrpjela dva moždana udara kao djevojčica, krenuo je putem Božje volje.

Duboko smo mu zahvalni što je s nama podijelio to svoje duboko duhovno iskustvo s Hvara.

Evo njegove priče:

Sve je zapravo započelo još u kolovozu 2013. godine kad je moja mlađa kćer Tonka doživjela prvi od dva moždana udara u njezinom životu. Iako sam oduvijek vjerovao u Boga, sa svim usponima i padovima koje sa sobom nosi put vjere, jako sam se u početku mučio s pitanjem – Bože, zašto Tonka?

Ali kod Boga nema slučajnosti, Bog uvijek piše pravo i po krivim crtama. Tada sam dao zavjet Bogu da ću se za Tonkino zdravlje upisati kao križonoša u Zastražišću, mojoj djedovini i mjestu u koje dolazim od kad znam za sebe.

Koje volim na jedan poseban način koji je zapravo teško opisati. Zastražiškom župniku don Josipu Franuliću sam se javio na Veliku Gospu 2014. godine. Termin za nošenje – 2030. godina. Tada bi imao 54 godine.

U prvi čas sam pomislio, Bože, pa kako ću s 54 godine nositi 17 kilograma teški križ gotovo 25 kilometara. Ali nema odustajanja, zavjet je zavjet i čvrsto sam odlučio da ću ga izvršiti. Međutim, Bog je imao druge planove…

U studenom 2015. godine, moja Tonka doživljava drugi teški moždani udar. Ostaje u invalidskim kolicima, djevojčica od 8 godina, 100%-tni invalid 4. stupnja. Život nam se mijenja iz temelja i zaista vrijedi ona – čovjek snuje, Bog odlučuje. Ali tada nastupa On.

Koji zahtjeva zapravo jako malo od nas. Potpuno predanje Njemu i ništa više. Bogu hvala, to sam i učinio i Tonkino stanje se polako počelo mijenjati, a moja vjera i zahvalnost Isusu je sve više rasla. Na čuđenje mnogih koji nisu mogli razumjeti Božju ljubav na primjeru naše životne situacije. Ali tako vam stvari stoje s vjerom. Svaki križ i nevolja, ako se ispravno shvate i prihvate, su prilika za karakternu, moralnu i duhovnu izgradnju svake osobe.

U tišini, s Bogom kao trenerom. Nema rasta i razumijevanja dubine vjere i smisla života bez nekog oblika trpljenja i poniznosti u prihvaćanju istog. Mnogima to nije lako za shvatiti, ali kad čovjek dobije tu milost, to je onda početak ispravnog promišljanja života.

Tada se bez problema hrabro ide kroz život s punim pouzdanjem u Njega. Vjerujte mi, svaki put kad sam mislio da Bog šuti i kako se ništa ne događa, tada je najviše djelovao u mojem životu. 

Dani su prolazili i jednog dana 2018. godine mi je zazvonio telefon. Nazvala me osoba iz obitelji osobe koja je trebala nositi križ ove godine. Na žalost, tragično je stradao u prometnoj nesreći, obitelj nije imala punoljetnu osobu koja bi ga zamijenila i nakon razgovora sa zastražiškim župnikom, odluka je pala na mene.

Na pitanje da li prihvaćam nositi križ 2022. godine, naravno da sam rekao da. Ali… Opet puno pitanja u mojoj glavi s obzirom na okolnosti koje su dovele do toga, ali uz čvrstu vjeru u Božju providnost kreću pripreme za nošenje križa 2022. godine. 

I došao je i taj trenutak. Uz sve organizacijske stvari koje sam kao križonoša morao napraviti, zapravo nikako nisam bio na čisto sam sa sobom i svojim osjećajima. Bilo je tu nervoze, brige, ponosa, radosti…

I tako u krug do Velikog četvrtka u 16 sati kada je sve krenulo misom u župnoj crkvi u Zastražišću. Nagovor križonoši, moja nervoza na vrhuncu, uzimam križ i krećemo. Idem prema prvoj postaji, ajme majko.

Križ žulja mene, žuljam ja njega, nemam daha, mislim si Bože pa tko će ovo odnijeti 25 kilometara. I počnem ga stiskati sve jače i shvatim da što ga jače stišćem, sve mi bolje leži. Nakon par kilometara, sve nekako ide lakše.

Adrenalin na vrhuncu, pjevači pjevaju Muku da se naježiš, svit iza tebe hoda i moli, vatre upaljene po putu, noć se spušta, a iznad svega tu je moja obitelj i moja Tonka koja u invalidskim kolicima ide za nama!

I sve tako do srijede u 10.30 kad sam križ ponovno ostavio u župnoj crkvi. Zaista je nemoguće rečenicama sažeti svu zahvalnost i duhovne dubine kojima sam svjedočio dok sam nosio križ.

Trenutke poput umakanja križa u more u uvali Vela Stiniva je nemoguće opisati.

To jednostavno treba doživjeti. Što reći na kraju?

Definitivno da moj put vjere mogu podijeliti na dva dijela. Do Velikog četvrtka 2022. godine i nakon što sam predao križ u župnu crkvu na Veliki petak ujutro. Takve dubine bliskosti s Bogom, kao i fizičku bol koju sam osjećao noseći Ga, a koja je zapravo neshvatljivo ugodna, nemoguće je opisati i ova procesija je dala potpuno novu dimenziju mojeg odnosa s Isusom.

Tek s protekom vremena ću u potpunosti postati svjestan veličine Božje milosti i blagoslova koji mi je udijelio u Velikom tjednu.

Poput predivnog vremena, ali i moje obitelji, rodbine i prijatelja koji su me pratili, mojih kumova i Šimuna Cireanaca Hrvoja i Domagoja, ali nadasve mojih Zastražišćana koji su pokazali i dokazali što znači živjeti vjeru, častiti tradiciju, ali i imati srce puno ljubavi za drugoga! 

Srcem ispunjenim velikom milošću želim svima sretan i blagoslovljen Uskrs!