Vijesti Najčitanije
Prije 30 godina - Podravina izgubila svoje prve sinove u Domovinskom ratu
Crne
Početak ljeta - neprijateljska strast za hrvatskim krajevima sve više je rasla. U Gospiću se pobuna krenula širiti i na okolne krajeve, stoga je određeno da se 23. lipnja 1991. veći dio Prve pješačke bojne pošalje na teren, predvođenih zapovjednikom Matom Obradovićem.
Ta skupina je sastavljena od stotinjak gardista koju su činili pripadnici MUP-a koji su prvu obuku imali u Vinici kod Varaždina, Kumrovcu i Rakitju. Jedan dio postrojbe odlazi u Liku. Bili su smješteni na farmi u Ljubovu i preuzeli su na sebe zadaću čuvanja ceste Gospić - Titova Korenica. Ta cesta je bila najvažniji dio cestovne komunikacije s velikim dijelom Like.
Zadaća nije bila nimalo laka, iako su svi u postrojbi bili dobro psihofizički pripremljeni. Bili su naoružani protutenkovskim sredstvima i automatskim puškama, no srpski napadači su bili daleko brojniji i nadmoćniji.
Svi koji su stigli u Liku su već imali iskustvo iz okršaja u Borovom selu, Erdutu, Pakracu i na Plitvičkim jezerima. U to doba se 'neutralna' Jugoslavenska narodna armija nalazila uz cestu s gardistima s obje strane, dok je neutvrđeni broj srpskih terorista harao okolna sela i brda.
Ostatak ove postrojbe je imao zadatak blokade vojarne 'Maršal Tito' u Zagrebu. Osiguravali su prilaze sa šest stražarskih mjesta, od kojih su dva bila na cesti kao punktovi te su se tu provjeravali prolaznici. Preko dana su skupine od 5-6 pripadnika odlazile u izvidnicu po okolnim brdima a noću su se držale zasjede u pravcu Titove Korenice.
U jutro 30. lipnja 1991., srpski teroristi su napali stožer 2.A ZNG koji je bio smješten u zatvorskoj farmi, koja se nalazila u naselju Ljubovo. Gardisti su bili izloženi jakoj vatri iz pješačkog i protuoklopnog naoružanja, no unatoč tome su žestoko uzvraćali udarce i odbili napad uz 6 lakše ranjenih pripadnika. Bili su napadnuti s automatskim puškama, strojnicama i zoljama ali se nisu predavali.
Neprijatelj nije računao na takav otpor, pa je to napravilo pomutnju i paniku u njihovim redovima, te su se nakon 2-3 sata borbe povukli. Kad se neprijatelj povukao, gardisti su pronašli tragove krvi što je upućivalo na gubitke - no nije se moglo utvrditi kolike. Nakon uspješne obrane, gardisti su vidjeli da mogu samostalno i uspješno voditi obranu protiv nadmoćnijeg neprijatelja te se odlučili na još hrabriji pothvat i preuzeli izviđanja i noćne straže na punktovima prema Titovoj Korenici.
Tamo su na kontrolnom punktu zaustavili kamion pun eksploziva koji je vozio točno u pravcu Titove Korenice. Kamion je zatim, zajedno s vozačem, zaplijenjen i vraćen u Zagreb.
Dana 6. srpnja, 1991. godine, zapovjednik Mato Obradović i desetak branitelja su na ulazu u Ljubovo, pri povratku sa sastanka iz Zagreba upali u zasjedu. U jednom trenutku su srpski teroristi, zaklonjeni nasipom, bombama i vatrom iz pješačkog naoružanja presreli vozila s našim vojnicima.
Gardisti su bili u teškoj i gotovo ne izlaznoj situaciji, te pozvali pomoć Motorolom i u vrlo kratkom roku dobili pojačanje od još dva kombija. Odmah pri dolasku, gardisti su se morali povlačiti te su u tom okršaju poginula dva pripadnika; Pero Juriša i Ivica Kolar. Pet pripadnika je bilo ranjeno no srećom, bomba koja je ubačena u kombi tada nije eksplodirala - jer bi u tom slučaju, gubitci bili daleko veći.
Među ranjenima je bio i zapovjednik, te su njegove dužnosti prebačene na zamjenika Mihu Caputa, koji je razjaren otišao s tri gardista u bazu JNA. Zaprijetio im je da će ih gardisti uništiti s moćnim američkim naoružanjem ako se nastave miješati u okršaje s teroristima.
Ubrzo je postrojba predala položaje MUP-u RH, te su se vratili u bazu Trstenik 9. srpnja 1991. To je bila prva uspješna borba pripadnika 2.A brigade, u kojoj su živote izgubili Ivica Kolar i Pero Juriša.
Svi oni su na tom terenu pokazali samo hrabrost, spremnost i odlučnost za oslobađanje svoje domovine i obranu svojih domova. Njihove munjevite reakcije i transformiranje iz obrane u napad su bile prepoznatljive kvalitete ove postroje tijekom cijelog rata. Kasnije su bili ustrojeni kao 1. Pješačka bojna te zbog svojih vještina zaradili ime 'Crne Mambe' koje su časno nosili tijekom cijelog Domovinskog rata, te i poslije nastavili djelovati kao udruga.
Posebnost Crnih Mambi je to što su sudjelovali baš na svim hrvatskim ratištima, od Banovine do Dubrovnika. Iako su svi još bili vrlo 'zeleni' po pitanju vojnog znanja, pokazali su nevjerojatnu snagu, snalažljivost i spretnost.
Izvor:Portal Dnevnih Novosti
Autor: Monika Petrovic/Foto: fah
