Prije će Perković na slobodu, nego što će Vukovarci dočekati referendum!
Dakle, kako god okrenuli, sve je mnogo važnije od tih vražjih dvojezičnih ploča!
Iako su prošle 23 godine od okupacije Grada Vukovara, iako smo očekivali da će to biti i ostati "sveto mjesto", kako godine idu – ništa od toga. A malo je koji grad tijekom hrvatskog Domovinskoga rata propatio kao Vukovar, kojeg su gotovo sravnali sa zemljom pripadnici tzv. JNA te srpske i crnogorske postrojbe. Svaki tjedan bi na Hrvatskoj televiziji trebalo prikazivati one užasne slike iz Vukovara, kada ni jedna kuća ili institucija, pa čak ni crkve, nisu ostale pošteđene četničkih razaranja, zatim one beskrajne kolone nevinih Hrvata kako ih s vrećicama u rukama, uz pomoć pripadnika UNPROFOR-a, prolupali agresori tjeraju van iz grada. Već smo i "zaboravili" kako je izgledala vukovarska ratna bolnica nakon što su na nju ispaljene na tisuće granata, a o velikom broju poginulih i ranjenih, poglavito nakon 18. studenoga 1991., da i ne govorimo.
No, kad je prošao taj vukovarski pakao, mnogi su govorili da će ovaj grad i njegovi branitelji ostati zapisani zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, a kad danas pogledamo – ništa od toga. Aktualna vlast na čelu sa premijerom Zoranom Milanovićem i prvim čovjekom države, Ivom Josipovićem, "koji se ne bi želio miješati", po tko zna koji put "ubili" su ovaj grad, njegove branitelje, obitelji stradalih, ali i sve druge njegove žitelje. Šteta što Vukovar nije ostao razrušen, kakav je i bio u vrijeme srpske agresije, jer bi tada oni na i oko vlasti možda imali većeg razumijevanja pa ne bi dopustili da grad, za koji se kunemo da je obranio i Hrvatsku, samo 23 godine nakon patnji i boli ponovno proživljavao "smrtonosnu" agoniju.
Naime, iz toga grada junaka, osobito u posljednje dvije godine, čitamo, slušamo i gledamo samo vijesti koje se mogu naći u "crnim kronikama", što će reći da su ga od grada – junaka pretvorili u "grad-slučaj", gdje nema mira. A od tzv. mirne integracije bila je dovoljna samo iskra da atmosfera postane nesnošljiva. Iskru su zapalile neke dvojezične ploče, koje su silom nametnute. Mnogi, očito, ne razumiju da ćirilica za Vukovar nije pismo u pravom smislu te riječi, već simbol krvave četničke okupacije. Stoga je trebalo pričekati s postavljanjem tih i takvih ploča. Ništa se ne bi dogodilo da se one postave za pet ili deset godina, ali oni koji su trenutačno na vlasti ne misle tako, pa uz pomoć specijalaca, "iz inata" postavljaju ploče, kao da će one donijeti blagostanje u ovaj grad koji se još ni izdaleka nije oporavio od srpske agresije. Bolje bi bilo da su tu energiju Milanović i ostali iz Kukuriku koalicije utrošili u obnovu grada, da su bili samo upola tako uporni u rješavanju nagomilanih problema Vukovaraca, da su u Vukovaru, ali i u drugim krajevima koji su prošli strahote četničke okupacije (Knin, Pakrac, Lipik, Škabrnje, Slavonski Brod, Vinkovci, Nova Gradiška, Gospić, Osijek....) na isti način "iz inata" smanjili nezaposlenost, riješili pitanja pronalaska još oko tisuću nevinih Hrvata, ili da su jednostavno zaustavili suicide ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Ne, za njih su dvojezične ploče važnije od bilo čega drugoga.
One koji su ih skinuli kaznit će zatvorom, a jedan je hrvatski branitelj (Darko Pajčić) zbog tog slučaja ostao i bez "pola" glave, eto ga još leži u bolnici. Ministar policije na sve to je rekao da je "kriva rakija" pa ispada ako je čovjek u pijanom stanju pokušao skinuti ploču koja ga podsjeća na 1991., može ga se prebiti kao "ovcu za klanje" (sic!). Sada su ponovno vukovarski branitelji stali u obranu svoga grada. Među ostalim, prikupili su dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma o dvojezičnosti. Ništa na silu i sve po zakonu. Međutim, iako su prikupljene potpise urudžbirali Hrvatskom Saboru još 13. prosinca prošle godine i, iako bi se prema praksi Europske unije, na koju se stalno pozivamo, u roku od 90 dana trebao raspisati referendum – ništa od toga.
Čini se da će prije Perković doći na slobodu nego što će Vukovarci dočekati referendum, koji je po premijeru i njemu sličnima posve nepotreban. Nu, nije premijer zakon jedne države, to bi u svakoj demokratskoj sredini moglo biti tek mišljenje ljudi na vlasti, ali kod nas je sve preokrenuto naopačke, pa i to. Od ove vlasti, otkako su došli na Markov trg, cijelo vrijeme slušamo samo jadikovke, kao oni prije njih nisu ništa radili, samo su krali i bogatili se, a sada mi koje je izabrao narod moramo sve nadoknaditi. Tu se očito radi o "greškama u koracima", jer ljudi ih nisu izabrali da nas vode zato što su ovi prije njih bili bolji, ne, nego baš suprotno, što su Milanović i njegovi suradnici čitavo vrijeme obećavali med i mlijeko kad oni dođu na vlast. I narod, kao narod, dobrim je dijelom i povjerovao u te njihove priče. Dao im je mogućnost da se pokažu, da riješe nagomilane probleme, a ne da ih svojim zakonima ("uzmi pa bjež"!) još više prodube. Vukovarci, ali i ne samo oni, neprestano se pitaju što bi jedna takva Vlada učinila u vrijeme rata, kako bi nas oni tada izveli iz gospodarske i ine krize? (Kupnjom skupih osobnih automobila?) Pa, i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je mogao sve nevolje prebacivati na Savez komunista, čiji su sljedbenici upravo SDP-ovci, ali odlučno i čvrsto se uhvatio u koštac s problemima i pobijedio treću ili četvrtu vojsku u Europi!
Tada, u vrijeme rata, ljudi nisu kopali po kontejnerima za smeće kao danas, a još manje su razmišljali da na svaku instituciju u Vukovaru treba postaviti dvojezičnu ploču. Svi koji su željeli i bili sposobni stali su u obranu Hrvatske. Stoga se neki čudom čude kad ih baš Vukovarci pitaju - gdje ste, gospodine premijeru, ili gospodine predsjedniče države bili i što ste radili u vrijeme kad je Hrvatskom tekla krv u potocima? Da je primjer Milanović sudjelovao u Domovinskome ratu, a mogao je, možda bi danas drugačije gledao na nedaće ljudi koje se "neprestano ubija". I stoga kako se ne bi složili s onima koji uporno traže da se i u Hrvatskoj provede lustracija, da se vidi tko je iz današnje garniture iz vlasti mogao, a nije sudjelovao u ratu, da se objave imena bivših Udbaša, odnosno da ih se makne "na stranu", da se objavi kako su se pojedinci uspjeli toliko obogatiti dok su drugi ginuli, i tome slično.
Ministar Linić, stječe se dojam, ništa drugo ne radi nego nas svaki dan sve više zadužuje, te nameće nove i sve veće poreze tzv. običnim građanima, kao da će nas oni, a ne ljudi koji imaju milijarde i čija su poslovanja "čista kao suza" izvući iz gospodarske i ine krize. Uz to je najžalosnije što se za hrvatske branitelje i obitelji stradalih neprestano priča da je riječ o "povlaštenim" ljudima, a da to gotovo nitko, pa ni Ministarstvo branitelja, čiji je ministar potpuno "izgubio kompas", na žalost uopće ne demantira, odnosno ne stvara sliku da je riječ o Junacima Domovinskog rata (gdje su, ministre, odličja za te ljude?) već se, kao po scenariju raznih perkovića, i dalje dovodi u pitanje moral, čast i poštenje ljudi koji su puškom branili i obranili hrvatsku Domovinu!
Dakle, kako god okrenuli, sve je mnogo važnije od tih vražjih dvojezičnih ploča!
- Autor: Mladen Pavković
- Photo: Boris Scitar/PIXSELL
