Vijesti Najčitanije
PRKOSNI I U LOGORU: Pogledajte što je uoči razmjene Srbima crtežom poručio zatočeni branitelj!
I ovog vikenda nastavljamo s "Neispričanim vukovarskim pričama" koje ćemo objavljivati sve do obljetnice pada grada – heroja.
Logori su bili u napuštenim štalama u kojima se 10-20 godina prije toga nije držalo ništa. Ograđeni bodljikavom žicom, s bunkerima i osmatračnicama i velikim natpisom iznad "LOGOR", gdje se svaki dan premlaćivalo, mučilo i ubijalo bez treptaja okom. Gdje su svaki dan dolazile četničke horde s raznih ratišta i iživljavale se na zarobljenicima, mučili ih metodama nezamislivim na kraju 20. stoljeća, ubijali i klali. Imali smo i brojeve, baš kao i u svim koncentracijskim logorima za vrijeme II. Svjetskog rata.
Noć uoči datuma sa slike...
Sjećam se datuma noć uoči datuma sa slike, znali smo da sutra ujutro svi idemo na razmjenu i da nitko neće ostati u logoru, bila je to razmjena svi za sve. Znali smo da nitko neće ostati iza nas i da se neće imati na kome iživljavati sutradan. Tu noć pjevali smo svoje hrvatske domoljubne pjesme na sav glas, orio se cijeli zatvor u Sremskoj Mitrovici, bilo je to nešto posebno i nešto što nikad neću zaboraviti. Čuvari su kipjeli od bijesa, no mi smo pjevali iz sveg grla i glasa da nas se čuje i izvan zatvroskih zidina. Znali smo da nas ne smiju tući, kako sutra na razmjeni ne bi izgledali plavi i u modricama, a iskreno bilo nam je i svejedno taman i da jesu jer smo na batine toliko navikli da nam se živo jebalo, ako smo izdržali 9 mjeseci mučenja, izdržali bi jednu noć. Zato smo pjevali do jutra iz sveg glasa i dok nisu došli autobusi ispred zatvora. Bilo je to jedno veče u jednom trenutku mog života koje nikad neću zaboraviti. Bio je to ponos i prkos. Bilo je tamo puno inata i prkosa. S nama u logoru je bio i Marijofil Andrijanić, čovjek koji je taj inat i prkos podigao na posebnu razinu zahvaljujući svojim sposobnostima. Marijofil, samo još jedan od heroja, istinski borac, neustrašiv, neuništivog duha...
Bolje sam ga upoznao u logoru u Sr. Mitrovici. Strašan dečko, jako puno batina je dobio i jako propatio kroz logorske dane. Bio nam je spas u logoru, jer je imao strašne crtačke nadarenosti. Izrezivao je kartone od kutija keksa i na njima crtao karte za kartanje, a sve nas je zarazio pletenjem križića. Parali smo vojničke deke koje su nam dali za pokrivanje i od konca tih deka pleli križiće i krunice. Svi smo ih imali krunice i križiće zahvaljujući Marijofilu. Isto tako negdje u 4 mjesecu 92. smo od Hrvatskog crvenog križa uspjeli dobiti bijele majice. Marijofil nam je svima na te majice naslikao crteže Isusa, Vukovara, Vodotornja, Hrvatske trobojnice (tko je što htio).
Po cijenu života izrađivali smo krunice i oslikavali majice
Bili smo ponosni na njega, i ne bi vjerovali koliko tako male geste znače u tim teškim danima. Te majice smo čuvali, a moja na kojoj je naslikao Isusa s krunom i vodotornjem u pozadini, je i dan danas ustakljena. Hvala ti Marijofile za to. Četnici bi ubili, ili na smrt pretukli onoga kod koga bi našli krunicu ili oslikanu majicu. Zato smo njihove četničke pjesme morali znati na pamet i pjevali bi ih svako jutro i veče, i svako malo kad bi pijana banda to zatražila.
No mi smo noću tiho pjevali svoje hrvatske pjesme, molili se sa našim velečansnim iz Vukovara koji je bio s nama i vjerujući u Boga izdržali sve te muke. Nekolio oslikanih majica su našli prilikom pretresa soba-ćelija i onda su pretukli 20-30 ljudi iz te ćelije-sobe gdje bi to našli, nisu pitali čije je. I ubili bi bili tada, samo da su u zatvoru imali vatreno oružje i da nismo bili registrirani od Međunarodnog crvenog križa, pa je teško objasniti kako je netko ubijen iz vatrenog oružja u zatvoru. Te majice nosili smo ispod tako da se nisu vidjele, ili smo ih sakrivali na razne načine. Sobe-ćelije su pretresali jednom mjesečno u slučaju da je netko uspio prošvercati lančić ili vjenčani prsten, a koju oni prije njih nisu pronašli. Pa su nas pregledali čak i detektorima metala, ali smo bili lukaviji pa smo u slučaju da je netko uspio sačuvati lančić ili vjenčani prsten to skrivali ispod parketa u ćelijama ili u vodokotliću wc-a.
Pravili smo i kockice za jamb. Kockice smo radili od sredine kruha. Mjesi se satima u rukama i na kraju se zapali komadić papira čija se čađ doda u tjesto da se dobije crna broja, i opet mijesi....onda se oblikuju kockice i vrhom olovke izbuše rupice. Nakon toga se kockice suše 2-3 dana.I onda se lagano nanese pasta za zube tako da se popune one rupice. Opet se ostavi sušiti, a onda se laganom krpicom izbrišu plohe pazeći da se ne nakvase rupice. I eto kockica za jamb.
Majice su se oslikavale u ćelijama-sobama, gdje nas je bilo u svakoj od 120-150, obično noću ili u wc-u gdje kroz špijunke na vratima nisu mogli vidjeti. Prostorije-ćelije su bile dugačke između cca 50m i široke cca 20. Ovdje govorim o Sremskoj Mitrovici i Nišu, prije toga sam prošao 9 logora izvan zatvora, koncentracijskih logora, gdje se takvo što kažnjavalo streljanjem.
Kad sam došao u Sr.Mitrovicu, prvo sam bio u sobi br. 8., a onda su nas jednu noć, nas negdje oko 20-tak iz sobe prebacili u drugi paviljon. Iz svake sobe su uzeli između 10-20 ljudi. Rekli su nam da idemo na razmjenu i da spremimo svoje stvari. Ujutro rano su nas izveli i postrojili ispred zgrade, a nakon toga smo krenuli prema izlazu. Mislimo smo da stvarno idemo na razmjenu, jer nas putem nisu tukli, sve dok nismo došli pred drugu zgradu u drugom dijelu zatvora. Kad su nas počeli uvoditi u tu zgradu krenulo je batinanje i znali smo da ne idemo na razmjenu, ali opet smo se nadali da je možda priprema za razmjenu, kupanje, šišanje....
Kako su nas spasili "Križari"
Iz te grupe su nas oko 40-50tak odvojili i odveli u podrum zgrade i smjestili u jednu malu prostoriju, doslovno nas natiskali unutra jedne na druge. Bili smo tamo sve negdje do popodnevna, žedni i mokri do kože jer smo jedva disali u toj maloj prostoriji. U popodnevnim satima su se otvorila vrata i čuli smo ženski glas koji je nešto vikao na francuskom jeziku. Kad su nas izveli shvatili smo da je u pitanju Međunarodni crveni križ. Saznali smo da su im čuvari i zapovjednik zatvora muljali od jutra kako su nas odveli negdje na rad, i da nas zato nema u zatvoru. „Križari“ su znali da su nas odveli tu noć jer su im dečki koji su ostali u sobama rekli naša imena i da su nas odveli.
Međutim „Križari“ se nisu dali otjerati i inzistirali su da nas vrate kako bi nas registrirali, kad su vidili da četnici nešto muljaju tražili su da im pokažu sve prostorije u oba paviljona. Francuskinja je prolazeći kraj ulaza u podrum skužila hrpu nabacanih starih madraca iza kojih su se nazirala vrata.Tražila je da ih otvore i tako smo skužili da nas u stvari skrivaju od njih, „Križara“. Ona nam je praktički spasila živote, jer nakon popisivanja od strane Crvenog križa nije bilo ubijanja. Zamislite da je otišla bez da nas popiše i jedino nas 40, 50-ak od svih nema u popisu Crvenog Križa. Kad su nas odveli u sobu shvatili smo da definitvno ne idemo na razmjenu. Soba je bila dugačka, a s jedne i druge strane su bili kreveti na kat (željezni) s madracima. Po sredini sobe su bili stolovi uz koje su bile stolice. Na kraju sobe je bio wc, u kojem je bilo nekoliko umivaonika sa slavinama, par klupa (tu smo sjedili i pušili) i mala prostorija s dvije kabine (čučavac)...
Bolje sam ga upoznao u logoru u Sr. Mitrovici. Strašan dečko, jako puno batina je dobio i jako propatio kroz logorske dane. Bio nam je spas u logoru, jer je imao strašne crtačke nadarenosti. Izrezivao je kartone od kutija keksa i na njima crtao karte za kartanje, a sve nas je zarazio pletenjem križića. Parali smo vojničke deke koje su nam dali za pokrivanje i od konca tih deka pleli križiće i krunice. Svi smo ih imali krunice i križiće zahvaljujući Marijofilu. Isto tako negdje u 4 mjesecu 92. smo od Hrvatskog crvenog križa uspjeli dobiti bijele majice. Marijofil nam je svima na te majice naslikao crteže Isusa, Vukovara, Vodotornja, Hrvatske trobojnice (tko je što htio).
Po cijenu života izrađivali smo krunice i oslikavali majice
Bili smo ponosni na njega, i ne bi vjerovali koliko tako male geste znače u tim teškim danima. Te majice smo čuvali, a moja na kojoj je naslikao Isusa s krunom i vodotornjem u pozadini, je i dan danas ustakljena. Hvala ti Marijofile za to. Četnici bi ubili, ili na smrt pretukli onoga kod koga bi našli krunicu ili oslikanu majicu. Zato smo njihove četničke pjesme morali znati na pamet i pjevali bi ih svako jutro i veče, i svako malo kad bi pijana banda to zatražila.
No mi smo noću tiho pjevali svoje hrvatske pjesme, molili se sa našim velečansnim iz Vukovara koji je bio s nama i vjerujući u Boga izdržali sve te muke. Nekolio oslikanih majica su našli prilikom pretresa soba-ćelija i onda su pretukli 20-30 ljudi iz te ćelije-sobe gdje bi to našli, nisu pitali čije je. I ubili bi bili tada, samo da su u zatvoru imali vatreno oružje i da nismo bili registrirani od Međunarodnog crvenog križa, pa je teško objasniti kako je netko ubijen iz vatrenog oružja u zatvoru. Te majice nosili smo ispod tako da se nisu vidjele, ili smo ih sakrivali na razne načine. Sobe-ćelije su pretresali jednom mjesečno u slučaju da je netko uspio prošvercati lančić ili vjenčani prsten, a koju oni prije njih nisu pronašli. Pa su nas pregledali čak i detektorima metala, ali smo bili lukaviji pa smo u slučaju da je netko uspio sačuvati lančić ili vjenčani prsten to skrivali ispod parketa u ćelijama ili u vodokotliću wc-a.
Pravili smo i kockice za jamb. Kockice smo radili od sredine kruha. Mjesi se satima u rukama i na kraju se zapali komadić papira čija se čađ doda u tjesto da se dobije crna broja, i opet mijesi....onda se oblikuju kockice i vrhom olovke izbuše rupice. Nakon toga se kockice suše 2-3 dana.I onda se lagano nanese pasta za zube tako da se popune one rupice. Opet se ostavi sušiti, a onda se laganom krpicom izbrišu plohe pazeći da se ne nakvase rupice. I eto kockica za jamb.
Majice su se oslikavale u ćelijama-sobama, gdje nas je bilo u svakoj od 120-150, obično noću ili u wc-u gdje kroz špijunke na vratima nisu mogli vidjeti. Prostorije-ćelije su bile dugačke između cca 50m i široke cca 20. Ovdje govorim o Sremskoj Mitrovici i Nišu, prije toga sam prošao 9 logora izvan zatvora, koncentracijskih logora, gdje se takvo što kažnjavalo streljanjem.
Kad sam došao u Sr.Mitrovicu, prvo sam bio u sobi br. 8., a onda su nas jednu noć, nas negdje oko 20-tak iz sobe prebacili u drugi paviljon. Iz svake sobe su uzeli između 10-20 ljudi. Rekli su nam da idemo na razmjenu i da spremimo svoje stvari. Ujutro rano su nas izveli i postrojili ispred zgrade, a nakon toga smo krenuli prema izlazu. Mislimo smo da stvarno idemo na razmjenu, jer nas putem nisu tukli, sve dok nismo došli pred drugu zgradu u drugom dijelu zatvora. Kad su nas počeli uvoditi u tu zgradu krenulo je batinanje i znali smo da ne idemo na razmjenu, ali opet smo se nadali da je možda priprema za razmjenu, kupanje, šišanje....
Kako su nas spasili "Križari"
Iz te grupe su nas oko 40-50tak odvojili i odveli u podrum zgrade i smjestili u jednu malu prostoriju, doslovno nas natiskali unutra jedne na druge. Bili smo tamo sve negdje do popodnevna, žedni i mokri do kože jer smo jedva disali u toj maloj prostoriji. U popodnevnim satima su se otvorila vrata i čuli smo ženski glas koji je nešto vikao na francuskom jeziku. Kad su nas izveli shvatili smo da je u pitanju Međunarodni crveni križ. Saznali smo da su im čuvari i zapovjednik zatvora muljali od jutra kako su nas odveli negdje na rad, i da nas zato nema u zatvoru. „Križari“ su znali da su nas odveli tu noć jer su im dečki koji su ostali u sobama rekli naša imena i da su nas odveli.
Međutim „Križari“ se nisu dali otjerati i inzistirali su da nas vrate kako bi nas registrirali, kad su vidili da četnici nešto muljaju tražili su da im pokažu sve prostorije u oba paviljona. Francuskinja je prolazeći kraj ulaza u podrum skužila hrpu nabacanih starih madraca iza kojih su se nazirala vrata.Tražila je da ih otvore i tako smo skužili da nas u stvari skrivaju od njih, „Križara“. Ona nam je praktički spasila živote, jer nakon popisivanja od strane Crvenog križa nije bilo ubijanja. Zamislite da je otišla bez da nas popiše i jedino nas 40, 50-ak od svih nema u popisu Crvenog Križa. Kad su nas odveli u sobu shvatili smo da definitvno ne idemo na razmjenu. Soba je bila dugačka, a s jedne i druge strane su bili kreveti na kat (željezni) s madracima. Po sredini sobe su bili stolovi uz koje su bile stolice. Na kraju sobe je bio wc, u kojem je bilo nekoliko umivaonika sa slavinama, par klupa (tu smo sjedili i pušili) i mala prostorija s dvije kabine (čučavac)...
- Autor: S.Vučković
- Photo: dnevno.hr
