Pročitajte najbolji tekst u lipnju 2015.: Marin Miletić – Siromašni heroji i elita kukavica

Iz sirotinjskih obitelji su izašli najveći sinovi i kćeri čovječanstva, najhrabriji muževi i žene koje je svijet vidio. Sirotinja je uvijek spremna odvojiti i posljednju koricu kruha za drugu sirotinju. Sirotinja zna što je žrtva i predanje NA Dan državnosti servirana nama je nova bjesomučna izjava premijera Milanovića. Premijer je tako, vjerojatno neznajući da ga se snima prije nekog vremena, izjavio kako je Hrvatsku branila sirotinja i neobrazovani građani, dok je doma ostala elita. Premijer ovo govoreći grubo difamira hrvatske branitelje i opetovano pokazuje kako su izgleda, za one koji još sumnjaju, stvarno u pravu prosvjednici u Savskoj. Naime, moj pokojni prijatelj, jedan od prve ekipe Armade, Valter Lulić je otišao u rat kao dragovoljac s nepunih 19 godina života i upisanim građevinskim fakultetom. Fakultet naravno nikada nije završio, jerbo je trebalo valjati se u rovovima branika Domovine i život svoj staviti na kocku – za našu slobodu. Sjećam se kako mi je Valter s jezom pričao da mu je najgore bilo vratiti se s prve linije doma, u Rijeku i trpjeti izjave danas nekih poznatih riječkih pjevača kako je lud jer ide tamo u rat. Kao da se valjda rat događa u Kirgistanu, kao da Vukovar nije pao, kao da neprijatelj nije bio pred Šibenikom, Zadrom, kao da Dubrovnik nije bio granatiran, kao da Osijek nije bio u okruženju, kao da pola Slavonije nije krvarilo. Sjećam se kako mi je Lula pričao da je svojim očima vidio momke koji su se bacali po podu ambulanta, udarali glavom u zid praveći se retardiranima, a onda čim bi dobili potvrdu da su nesposobni za vojsku, naglo ozdravili, tamo negdje odmah iza ugla druge ulice od navedene ambulante. A zatim vjerojatno ispijajući pivu na Rivi ismijavali rat i one koji su tamo negdje ginuli. Mnogi danas političari, a tada mladići u naponu snage, trudili su se na sve moguće načine izbjeći ići braniti svoju zemlju. Iako je baš ta zemlja krvarila, iako su djeca ostajala bez majki i očeva, a mnogi očevi i majke bez djece, iako su naši gradovi i sela padali u ruke neprijatelja – veliki broj tadašnje elite, sinčića bogatih tatica i mamica, bježali su glavom bez obzira od svete dužnosti: stati na branik Domovine u presudnom trenutku povijesti. Frustracija tih kukavica je golema. Pregolema. Oni duboko u sebi znaju da su izdali nešto što se nikada ne smije izdati. Te elite duboko u svome srcu znaju da su notorne kukavice i zato se oni neprestance trude oblatiti Domovinski rat, zaprljati hrvatske branitelje. Zato oni izgaraju bitno učiniti nebitnim, a nebitno – bitnim. To je jedan od glavnih razloga zašto se u Rijeci rade predstave koje svirepo pljuckaju na temelje Domovine grubo sprdajući svetinje i naravne vrednote, a ne rade se o, na primjer, zločinima Talijana u Rijeci, o zločinima komunista, o jamama bezdanima na našim područjima, o raznim milijunskim propalim projektima oronulih Galebova, o na primjer, ubijenom svećeniku u Rijeci, Martinu Bubnju. Vlč. Martin je bio vođa Katoličkog pokreta na Sušaku između dva svjetska rata. Smaknut je bez suđenja nad jamom Bezdan pokraj Kostrene u travnju 1945. godine. Ti frustrirani likovi skriveni iza kvazi umjetnosti, ne mogu i ne žele voljeti nešto od čega su sami bježali, od čega su sami zazirali. Zato oni izruguju najveće kršćanske vrednote, zato zabijaju Isusa na raspelu u anusni otvor, zato oni žele Hrvate prikazati kao narod fašizma i nacizma. A mi to nikada u svojoj većini nismo bili, niti ćemo biti. Zar nije najbolji pokazatelj navedenoga izbori? Pa na svakim izborima radikalne opcije ne dobiju ni 1% glasova. Fašizam je pak problem u Mađarskoj, Francuskoj, Njemačkoj… u Hrvatskoj? Ma dajte molim vas. No, u nedostatku sadržaja, sadržaj se mora proizvesti. Jučer, na Dan državnosti nas oko pet stotina je mirno i dostojanstveno prošlo u povorci hrvatskog ponosa i slave od murala VUKOVAR iz Vukovarske ulice do Mosta branitelja. Tu smo položili svijeće, pa se išli Bogu moliti za Domovinu na misi u katedrali koju je predvodio Nadbiskup. Na Mostu me novinari začuđeno pitaju: povorka je prošla bez incidenta? Naravno, uzvratih, vi ste nešto drugo očekivali? Ovo potonje je jasan pokazatelj medija i sustavne proizvodnje problema od hrvatskih branitelja. Dakle, njih kojima smo mi kao klinci hrvatskih obitelji, bacali cvijeće pred noge, prilikom povratka s linije, danas ih se razapinje na stupove srama. Pobjednike se želi prikazati kao poraženom grupacijom, a svu onu ekipa kukavica koji nisu željeli Hrvatsku i nisu se ustračavali to javno reći – prikazuje se kao herojima slobode. Igra obmana i sjena. No, mi vjernici dobro znamo, zlo je bumerang koji glave košta ne onoga na kojega se baca, već onoga koji to zlo širi. Tako će biti i ovdje. Premijer, taj samodopadni bahati čovjek koji je uništio socijaldemokraciju (unatoč naručenim anketama plaćenika, vidjet ćete što će se dogoditi na izborima), bi morao znati da bi mnogi od tih naših mladih heroja završili fakultete da nisu pet godina branili vlastitu zemlju. I oni koji nisu poginuli, mnogi su ostavili zdravlje u rovovima postajući tako nespremnima za godine studiranja. Da se razumijemo, legitimno je da nisu svi hrabri, kao što je legitimno i da nisu svi heroji. No, nedopustivo je da se od likova koji su bili bjegunci s manjkom hrabrosti danas čini baš društveno poželjne analitičare trenutne situacije. Meni osobno je jedino žao što Hrvati i građani ove zemlje nemaju još neke normalne političke opcije koje bi mogli svesrdno podržati. Ovako, opet će se i na ovim izborima glasati ne za, već – protiv. I na kraju, sirotinja je uvijek ta koja najviše postavi leđa. Iz sirotinjskih obitelji su izašli najveći sinovi i kćeri čovječanstva, najhrabriji muževi i žene koje je svijet vidio. Sirotinja je uvijek spremna odvojiti i posljednju koricu kruha za drugu sirotinju. Sirotinja zna što je žrtva i predanje. Sirotinja je Bogu mila. A elite? Zar ne vidite. Tamo na obzorju. Evo, već dolazi vrijeme. Kada će i elite napokon – pasti.