Pročitajte najvažnije dijelove izdvojenog mišljenja suca Šumanovića u slučaju Šimunića

Ustavni sud (bez Ingrid Antičević-Marinović) odbio je ustavnu tužbu Josipa Šimunića protiv odluke Visokog prekršajnog suda kojom je kažnjen s 15.000 kuna jer je na stadionu u Maksimiru nakon utakmice Hrvatska – Island 19. studenoga 2013. s mikrofonom u ruci publiku poticao da na njegov uzvik “Za dom” uzvrati “Spremni”, i tako četiri puta. Odluka je donesena uz izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šumanovića. Donosimo najvažnije dijelove njegovog izdvojenog mišljenja u kojem pokazuje da se ne slaže s odlukom: “Sporni pozdrav, prema stajalištu prekršajnih sudova prvog i drugog stupnja, već samim time što je korišten i tijekom trajanja NDH-a “… manifestira rasističku ideologiju, prezir prema drugima po osnovi vjerske i etičke pripadnosti, trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti” i govor mržnje. Svega je toga, ocjenjuju sudovi, podnositelj bio svjestan tijekom svoje “komunikacije” s gledateljima”. “Isti je pozdrav “udarni” uvod pjesme “Čavoglave” koja je naročito tijekom rata za obranu zemlje svakodnevno i neprekidno izvođena kao budnica koja poziva na obranu domovine a bez ikakve navezanosti na totalitarni kontekst iz razdoblja od prije više od 50 godina”. “Uzimajući, uz gore navedeno, u obzir i: – rezultate historiografske ekspertize provedene u sudskom postupku prema kojima je sporna sintagma u kontinuiranoj uporabi u dugom vremenskom razdoblju znatno prije NDH, – oštru javnu polemiku i polarizirane stavove u medijskim raspravama o ovoj temi, i ishode prekršajnih postupaka vođenih u Kninu 2011. godine (okrivljenik je u tom predmetu oslobođen iako je nedvojbeno utvrđeno, što je i sam priznao, da je na javnom mjestu – na štandu prodavao kape, šalove i majice s natpisom “za dom spremni”) i u Zagrebu 2008. godine (oslobađajuća presuda, jer je u bitnom ocijenjeno da time što je okrivljeni na javnom mjestu na koncertu domoljubnih pjesama “na sav glas” ponavljao i uzvikivao sporni pozdrav, nisu ostvarena konstitutivna obilježja prekršaja u smislu “ponašanja na naročito drzak i nepristojan način na javnom mjestu vrijeđanjem moralnih osjećaja građana ili narušavanjem njihova mira”, jer da je riječ o “starom hrvatskom pozdravu”, korištenom i tijekom Domovinskog rata u “Bojni Čavoglave”, a kontekst u kojem je opetovano izvikivan nije u eksplicitnoj vezi s ustaškim obilježjima niti je izazvao negodovanje odnosno narušavao mir gledatelja na koncertu), nameće mi se vrlo očitim da o ovom pitanju u hrvatskom društvu ne postoji zajednički nacionalni konsenzus niti dominantni stav koji bi podupirao čvrsto gledište osporene prekršajne osude”. “Također, iz same činjenice intenzivnog korištenja ovoga pozdrava prije 75 godina tijekom NDH (kao i npr. monete kune, šahovnice s prvim bijelim poljem, akronima UNS i sl.), logički ne slijedi zaključak (non sequitur) da je njegova konotacija isključivo rasistička, a svako alternativno tumačenje i kontekstualiziranje (npr. zaštita domovine od vanjske ugroze) razumno neprihvatljivo. Ovo zato što predmetni pozdrav potječe iz vremena i korišten je i u vremenima koja s NDH nemaju veze.” ” Iz analize prakse ESLJP-a u vezi s konvencijskim tretmanom slobode izražavanja u odnosu na historijske kontroverze i prijepore o različitim povijesnim činjenicama, likovima i događajima te njihovom tumačenju, proizlazi jasno stajalište da zaštitu koju pruža članak 10. Konvencije nikako ne uživa opravdavanje ili propagiranje politike odnosno kreacija totalitarnih režima (npr. veličanje ili opravdavanje zločinačkih režima i likova, negiranje holokausta i sl.), ako je riječ o nedvojbenim historijskim istinama i univerzalno prihvaćenim tumačenjima u demokratskom društvu. Ako se pak radi o činjenicama ili događajima koji nisu jasno ustanovljeni i ocijenjeni, odnosno njihovo tumačenje nije univerzalno prihvaćeno ni na razini historiografije, načelo demokracije zahtijeva toleranciju prema izražavanju suprotstavljenih pristupa neovisno o njihovoj neprihvatljivosti ili nepodnošljivosti za “drugu stranu”. ” ” Zato je trebalo “sankcionirati” osporene odluke prekršajnih sudova koji su napustili strogo pravne kriterije prosuđivanja slučaja kao cjeline s obzirom na njegovu realnu empirijsku dimenziju i činjenične osobitosti. Umjesto toga, fokusirali su se na dekontekstualiziranu kabinetsku analizu spornog pozdrava isključivo kao elementa “vizualnog identiteta” NDH. U odlukama iz predmeta Vogt protiv Njemačke (1995.), Handyside protiv UK (1976.) i Udruženje građana Radko i Paunovski protiv Makedonije (2009.), ESLJP snažno naglašava potrebu da se osporeni zahvat javne vlasti u slobodu izražavanja kao i njegova proporcionalnost s obzirom na legitimni cilj koji se želi postići, mora promatrati u svjetlu slučaja kao cjeline te svih relevantnih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja u njegovoj stvarnoj životnoj dimenziji koja mora biti podrobno razmotrena. Ovdje je, dakle, trebalo analizirati razmjernost miješanja u podnositeljevo pravo s obzirom na relevantne činjenice koje proizlaze iz legitimnog cilja toga zahvata – sprečavanja nereda na športskim natjecanjima. Činjenice relevantne za konkretni prekršajni postupak proizlaze iz normativnog okvira članka 29. stavka 1. mjerodavnog zakona kojim je športašima (ovdje podnositelju) određena zabrana rasističkog ili drugog nesnošljivog pristupa prema športašima i navijačima suparničkih športskih klubova. ” ” Osim toga, konačne pravne prosudbe prekršajne osude u proturječju su s prethodnim dokaznim zaključcima prvostupanjske presude o “starom hrvatskom pozdravu zastupljenom i ukorijenjenom u hrvatskom narodu”, odnosno ocjene drugostupanjskog suda kako “nema univerzalnog odgovora o prirodi korištenja toga pozdrava, niti se to može očekivati s obzirom na notornu kompleksnost i višeznačje korištenja tog izraza u različitim hrvatskim povijesnim vremenima”. ” “Zaključno, povredu prava na pravičan sudski postupak nalazim i u činjenici da je tumačenje i ocjena spornog pozdrava (a isključivo o tome je i ovisio sadržaj presuđenja) u potpunoj suprotnosti s tumačenjem i ocjenom istog pozdrava u uvodno citiranim presudama Prekršajnih sudova u Kninu i u Zagrebu. I u tim predmetima je, prema dostupnim citatima, ishod očito ovisio baš o toj interpretaciji. Stoga je irelevantno što je tamo bila riječ o prekršaju protiv javnog reda i mira i iz područja javnog okupljanja. Nije pritom također bitno niti to što drukčiji pristup spornom pozdravu izvire iz sudske prakse koja nije “stalna i ujednačena” kako se navodi u Odluci. Bit je u očito sukobljenim tumačenjima iste okolnosti od strane sudova iste jurisdikcije. Prema kriterijima ESLJP-a izraženima npr. u predmetu Tudor Tudor protiv Rumunjske (2009.) takav “sukob” (conflicting interpretations) rezultira pravnom nesigurnošću i povredom članka 6. stavka 1. Konvencije. “