‘PROKLETA JE AMERIKA’! Potresno pismo hrvatskog iseljenika: ‘Draga, ja ovdje ne znam kad ću glavu izgubiti. Bolje je kod kuće travu pasti’
Iseljeničko pismo s početka prošlog stoljeća koje je svojoj supruzi napisao Stanko Bartolić iz Male Soline, otkriva svu patnju Hrvata koji su “trbuhom za kruhom” masovno odlazili na privremeni rad u Ameriku.
“Privremeni rad” često je postao trajni, no iz pisma koje je objavljeno 1. studenog 1900. u zagrebačkom listu “Hrvatski narod”, iščitava se vapaj Hrvata koji se pod svaku cijeni želi vratiti supruzi i djeci.
Pod naslovom “Ljudi ne idite u Ameriku!”, nesretni Stanko zapisao je iduće misli koje je prenio i portal dijaspora.hr.
“Naši ljudi pogibaju svaki dan”
“Hvaljen Isus i Marija! Stelton, Nord Amerika, dne 2. oktobra 1900.
Draga moja ženo! Da ti znaš kako ja ovdje služim, ti bi sve kod kuće prodala, prodala pa bi me kući odpremila – ako za me mariš. Ja ovdje ne znam kad ću glavu izgubiti. Kad god idem u fabriku, onda moj atres ostavim, da oni koji ostanu živi budu znali moji sirotinji pisati. Samo ja uvijek kunem onu uru i onaj čas, kad sam u Ameriku pošao, gdje ja tužan svoju krv pijem. Bolje je kod kuće travu pasti, nego iti u Ameriku. Amerika je prokleta zemlja i silno će naše ljude požderati. Naš je brat Janko Kaurić iz Vel. Soline poginuo vozeć zemlju u vagon tačkama, pa je pao na štreku i u njem nešto puklo i bolovao mjesec dana, onda je umro. Svi smo mu išli na sprovod. Tako naši ljudi pogiblju svaki dan po jedan”, opisao je težak život hrvatskih iseljenika.
U nastavku se svojoj supruzi požalio da je zbog rada u talionici željeza potpuno propao:
“Šaljem ti da otplatiš dug i za drva”
“Draga ženo, da me vidiš sada, kako sam mršav, a brki izgoreli od ognja gdje se željezo tali! Bila me i ruka zaboljela pa nisam mjesec dana mogao raditi, već sam mislio da ću bez ruke ostati, ali mili Bog dao pa je sada opet dobro i mogu raditi. Ja mislim da i ti na me misliš i Bogu se pomoliš za moje zdravlje. Ja sam vas troje ostavio kao troje pilića i otišao od kuće, da se nisam nikad ogledao od muke do Zagreba. Kad sam pošao iz Zagreba pa do Beča, nisam vidio ni neba ni zemlje od teškog plača – i još bolje, kad sam izišao u Prajsku. Tužno li je srce moje na sve vieke! Šaljem ti 100 kruna za odjeću djeci i tebi, onda za drva i da 30 forinti odplatiš duga. Ako se djelo ne zatvori i Bog dragi dade života i zdravlje, opet ću poslati novaca za dug izplatiti, a onda, ako Bog da, doma i nikad više pomisliti na Ameriku!”, zaključio je svoje pismo Stanko iz Male Soline.
Izvor:Dnevno.hr
Autor: S.V./Foto: snimka zaslona/YouTube
