Propovijed bl. Stepinca za 2. adventsku nedjelju: Nijedan čovjek, ni svi ljudi zajedno ne mogu učiniti što je učinio Krist
Na drugu adventsku nedjelju donosimo propovijed bl. Alojzija Stepinca napisanu za vrijeme njegova uzništva u Lepoglavi.
II. Nedjelja Adventa
Djela Kristova dokazuju da je On Bog.
Dragi vjernici!
Sv. Ivan Krstitelj uložio je sve svoje snage, snage duha i snage tijela, da Židovski narod pripravi na dolazak Sina Božjega, Isusa Krista. Kad je konačno radi obrane zakona Božjega bio bačen u tamnicu, i slutio, da će naskoro morati položiti radi toga i svoj život, učinio je posljednje što je mogao, da narod svoj i svoje učenike oduševi za Krista. Poslao je k Isusu dvojicu učenika, da Ga pitaju: „Jesi li Ti Onaj, koji ima doći, ili drugoga da čekamo?“ Tim pitanjem htio je Ivan ponukati Spasitelja, da se otvoreno izjavi kao Mesija, od proroka pred stotinama godina navješten i od svega svijeta željno očekivan. A što je odgovorio Spasitelj? Umjesto svakog drugog odgovora, reče izaslanicima Ivanovim: „Idite i javite Ivanu, što čujete i vidite: slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se navješćuje vesela vijest. Blago onome, koji se ne sablazni o Mene.“ (Mt 11, 3-6)
Time je Isus Krist upro na jezik svojih silnih djela, koja rječitije od svakoga drugoga jezika govore i dokazuju, da je On obećani Mesija, da je On pravi Bog. I Simon u Samariji, o kojemu čitamo u Djelima Apostolskim, „govorio je, da je on nešto veliko“ (Dj. 8,9) ali su djela njegova pokazala, da je obični varalica. I rimski carevi su tvrdili, da su bogovi, ali su događaji pokazali, da su obični raspadljivi ljudi, često puta pokvareniji od svih drugih, kao npr. Neron.
Isus Krist drukčije postupa, jer zna što više vrijedi, kad kaže: „Djela, koja mi dade Otac, da ih izvršim, ta djela, koja ja činim, svjedoče za Mene, da Me posla Otac“ (Iv 5,36), to jest, da sam ja Bog.
Nije bez razloga, zašto se baš u Adventu čita ovo Evanđelje. Sv. Crkva kao da nas želi time upozoriti, neka se ne varamo o osobi Onoga, koga nam Božić predočuje u slici malog djeteta. Nije to samo malo ljudsko dijete, koje Djevica Marija doji u betlehemskoj špilji, nego je to i Bog. Nije to samo slabašno ljudsko dijete, koje bježi pred krvavim Herodom u Egipat, nego je to i „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara“. Nije samo siromašno ljudsko djetešce, koje leži u slami, uz magarca i vola, nego je to i Stvoritelj njihov i naš, po kojemu je sve postalo što je postalo, i bez kojega „ništa nije postalo što je postalo“ (Iv 1,3). A da je tome tako, to dokazuju silna djela Kristova, s kojima se ništa ne može usporediti u povijesti roda ljudskoga, to jest čudesa, učinjena u vlastito ime. Ta čudesa možemo podijeliti u pet vrsta, koja sva dokazuju, da je On Bog: prvo su čudesa u mrtvoj naravi, drugo su ozdravljenja bolesnika, treće uskrišenje mrtvih, četvrto izagnanje đavola, peto čudesa na vlastitom tijelu.
1. Kad gledamo moć Isusa Krista nad mrtvom prirodom, onda moramo vjerovati, da je On Bog. Da li se je ikada čulo, da je netko zapovjedio buri i oluji, pa da odmah nastane tišina? To može samo Bog, kao što je učinio Isus Krist na Genezaretskom moru. Da li se je ikada čulo, da netko zapovjedi valovima morskim, pa da se odmah smire? To može samo Bog, kao što je učinio Krist, kad su valovi prijetili, da potope lađicu sa apostolima. Da li se je ikada čulo, da na nečiju zapovijed voda pod nogama postaje tvrda kao cesta, kao što vidimo kod Isusa, koji hoda po vodi kao po običnom putu? Da li se je ikada čulo, da netko zapovijedi, da se par hljebova kruha umnoži tako, da se do sita nahrani pet ili sedam tisuća ljudi, kao što je učinio Isus Krist kod čudesnog umnoženja kruha? Da li se je ikada čulo, da je netko naredio, da voda postane najboljim vinom, kao što je Isus Krist učinio na svadbi u Kani Galilejskoj? Da li se je ikada čulo, da netko živim doduše, ali nerazumnim bićima, ribama, zapovijedi da ulaze u mrežu i napune ju do posljednjeg mjesta, kao što je učinio Isus Krist i to u vrijeme, kad je po svjedočanstvu iskusnih ribara isključeno, da bi se što moglo uloviti? Kad dakle Isus Krist poručuje: „Idite i kažite Ivanu, što čujete i vidite“, onda pruža za svoje božanstvo dokaz, kakvog nitko drugi ne može pružiti, jer ako su sveci što slično učinili, učinili su ne svojom snagom nego snagom Kristovom.
2. Istu vlast i moć pokazuje Krist na živim bićima, na ljudima. Dolazi k Njemu slijepac od rođenja i odlazi od Njega zdrav u tren oka. Dolazi k Njemu žena što boluje dvanaest godina od tečenja krvi i odlazi zdrava samim dodirom odijela na Njegovom tijelu. Dolaze k Njemu jadni gubavci, i odlaze u tren oka ozdravljeni od svoje strašne bolesti. Dolazi k Njemu čovjek sa suhom rukom i na jednu riječ Kristovu ruka je zdrava. Dolaze k Njemu gluhi i nijemi, i na jednu Njegovu riječ otvaraju se gluhe uši i razrešuje nijemi jezik. Dolazi k Njemu žena, grbava već osamnaest godina, i u tren oka biva zdrava. Na jednu Njegovu riječ diže se zdrava od teške groznice punica Petrova, ustaje i nosi svoj krevet trideset i osam-godišnji bolesnik paralitik, nestaje svaka bolest i nemoć, kao sina onoga činovnika, sluge onoga kapetana i bezbrojnih drugih, koji su došli ili zamolili od Njega pomoć. Kad dakle Isus Krist poručuje: „Idite i javite Ivanu, što čujete i vidite“, onda pruža za svoje božanstvo dokaz, kakvoga nitko drugi nije pružio i ne može pružiti, jer ako su sveci što slično učinili, učinili su ne u svoje ime nego u ime Kristovo.
3. Medicina je učinila kroz stoljeća velike napretke. Ali, da li se je ikada čulo, da je ikoji liječnik na svijetu zapovjedio jednoj mrtvoj djevojci – djevojko, ja ti govorim ustani – i što je još više, da je ta mrtva djevojka i ustala? A to je učinio Isus Krist kod Jairove kćerke. Da li se je ikada čulo, da je tko zapovjedio mrtvome mladiću – ja ti govorim ustani – i što je glavno, da je taj mrtvi mladić ustao i hodao. To može samo Isus Krist, Bog, kao što je i učinio kod mrtvoga mladića iz Naima. Da li se je ikada čulo, da je netko mrtvacu, koji se već raspadao u grobu, zapovjedio – izađi napolje – i što je još više, da taj mrtvac živ i izađe? To može samo Bog, kao što je i učinio Isus Krist kod Lazara, koji je već četiri dana bio u grobu.
Ima doduše u povijesti Crkve mnogo sličnih slučajeva, jer je i sv. Petar uskrisio mrtvu udovicu Tabitu, i sv. Pavao onoga mladića što se srušio s visine, i toliki drugi. Ali je golema razlika između njih i Krista. Svako čudo, koje su oni učinili, učinili su samo u ime Isusa Krista, dakle Njegovom moći, dočim Krist sve što čini, čini u svoje vlastito ime, svojom vlastitom božanskom moći. S pravom dakle poručuje: „Idite i javite Ivanu, što čujete i vidite.“ – Jer ta djela, ta silna djela pokazuju i dokazuju bjelodano, da je On Bog.
4. U doba Kristovo bilo je u Palestini i po čitavom svijetu mnogo ljudi opsjednutih od đavla, kao što ih imade i danas još po Kini i drugim poganskim zemljama. Kakova je to snaga, snaga đavla, poznato je iz Sv.Pisma. Pa ipak, čim se pojavljuje Isus Krist, na jednu Njegovu riječ, sotona, bio jedan ili legije njih, mora da uzmiče i ostavi opsjednutog nesretnika. Dovoljno je da se sjetimo onoga prizora, kad je Isus istjerao čitavu legiju đavola iz opsjednutog nesretnika, kojega nitko nije mogao ukrotiti, jer je uvijek iskidao sve okove i verige, kojima bi ga povezali. I ti nekada ponosni duhovi, a i nakon pada duhovi strahovite snage, moraju ponizno moliti Krista, da im dopusti ući u svinje, koje su pasle na obali, a onda ih se oko dvije tisuće survalo u more i potopilo, ne mogavši ni one podnositi đavolske prisutnosti. A koliko je takovih nesretnika izbavio Krist! S pravom dakle poručuje: „Idite i javite Ivanu, što čujete i vidite!“ Jer to je očiti dokaz, da Onaj, koji u svoje ime izgoni đavle, dakle tako strahovitu snagu, da taj mora biti Bog, a ne čovjek, koji nešto slično može učiniti samo u Njegovo ime, u ime Kristovo.
5. Peta vrsta čudesa, koja Isus čini, i kojima dokazuje svoje božanstvo, to su čudesa na vlastitom tijelu. Sjetite se preobraženja Njegovog na Taboru. Sjetite se Njegovog uzašašća na nebo. Sjetite se osobito Njegovog uskrsnuća iz groba, kad je svojom snagom ustao iz groba, nakon strahovite muke i smrti na križu. Zato je dobro primjetio Napoleon nekome, koji je došao s prijedlogom, da osnuje novu vjeru: „Kad se dadeš razapeti na križ, kad umreš i budeš pokopan, i kad treći dan uskrsneš iz groba, onda će ti svijet vjerovati“. Djela dakle Kristova dokazuju, dragi vjernici, da je On pravi Bog, i da ono što je On naučavao nisu ljudske izmišljotine, nego nauka sveznajućeg i premudrog Boga, koji je došao na ovaj svijet, da ljude otkupi i spase, da ih iz tame poganstva i grijeha privede k svjetlu vječnoga života.
Ako k ovim čudesima Kristovim dodamo još i Njegova proročanstva, kojih je mnogo, i koja su se sva točno ispunila; ako k ovim čudesima Kristovim dodamo još i Njegov uzvišeni značaj, kojemu se dive i bezbošci kao npr. Rousseau; ako pogledamo ljepotu Njegove nauke, ljepotu i uzvišenost Evanđelja, koje pristaje svima staležima, svakoj dobi, svima narodima, svima vremenima, svima potrebama ljudskoga srca; ako promotrimo čudesno širenje Njegove nauke kraj silnih zapreka, a pomoću neukih ljudi, kao što su bili galilejski ribari, apostoli; ako promotrimo uz čudesa Kristova i veličajno djelovanje Njegove nauke, koja je oborila odvratno poganstvo, odstranila čovječje žrtve, mnogoženstvo, ropstvo, unaprijedila rad i znanosti, podigla nebrojene dobrotvorne ustanove po svijetu tokom vjekova i još podiže; ako velim sve to uočimo i promotrimo, onda ćemo tekar potpuno shvatiti svu dubinu odgovora, koji je Krist dao izaslanicima sv. Ivana Krstitelja: „Idite i javite Ivanu, što čujete i vidite.“
Djela, silna djela govore i dokazuju, da je Isus Krist Bog, jer nikada nijedan čovjek, ni svi ljudi zajedno nisu i ne mogu učiniti i izvesti što je učinio Krist.
Mudro je dakle učinila sv. Crkva, kad nas prije Božića potsjeća, neka se ne varamo o osobi Onoga, koji u slici maloga djeteta dolazi na svijet, nego nastojimo, da se dostojno pripravimo za Njegov dolazak, živom vjerom i žarkom ljubavlju, koja je jača od smrti.
U prošlom stoljeću bio je u Stražnjoj Indiji u Tongkingu uhvaćen radi vjere u Krista i tridesetpet godišnji kršćanin Khoa – Cuong. Mandarin ga je dao izbičevati do krvi, a onda baciti u tamnicu, gdje je odležao duge mjesece u teškim okovima. Konačno ga je osudio na kaznu, da mu užarenim željezom utisnu na licu znak koji je značio „lažna vjera Isusova“. Kad je dotični bio opet odveden u tamnicu, zamolio je jednog svog druga, da mu prva dva znaka izreže iz živoga mesa, tako da je ostalo samo ime Isus. Doznavši zato mandarin, dao ga je nanovo dovesti preda se, i kad se je Khoa – Cuong svim silama branio, da mu ponovo utisnu onaj sramotni žig, dao ga je mandarin gotovo sasjeći bičevanjem, dok je mučenik samo ponavljao riječi: „Ja sam kršćanin, Kristova je nauka istina, ona nije laž“. Napokon je mandarin zapovjedio posljednji puta: „Ako hoćeš živjeti, onda si daj pritisnuti ovaj sramotni žig na lice, „lažna vjera Isusova“. „Radije umrijeti nego to“ odgovori mučenik. „Dobro, odgovori mandarin, ideš dakle u smrt!“ I pošao je u smrt, jer je Isus Krist djelima dokazao da je Bog. A budući je Bog, onda smo dužni u njega vjerovati i za istinu držati sve što je On naučavao. A ako u Njega vjerujemo, onda ćemo i živjeti, makar se ovo naše tijelo i raspalo u grobu, prema riječima Njegovim: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u Me vjeruje, živjet će ako i umre“. I to je Isus dokazao svojim djelima.
Propovijed bl. Alojzija Stepinca za drugu adventsku nedjelju preuzeta je iz njegove zbirke propovijedi “Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini. I dio”, koje je bl. Alojzije napisao u vrijeme zarobljeništva u Lepoglavi (1946.-1951.), na koje ga je nepravedno osudio komunistički režim. Propovijedi su tiskane ciklostilom i objavljene od strane Nadbiskupskog duhovnog stola Zagrebačke nadbiskupije 1957. godine. “Nadbiskup je te propovijedi sastavio sa svrhom da budu na pomoć svećenicima u propovijedanju, jer komunistički režim nije dopuštao unošenje literature vjerskog sadržaja u zemlju, a nije dopuštao ni objavljivanje kršćanskog štiva za šire slojeve naroda. Nažalost, pri objavljivanju ovih propovijedi izdavač nije smio navesti ime autora, jer je komunistički režim zabranjivao spominjanje imena nadbiskupa Stepinca, osim u svrhu protucrkvene promidžbe” (Juraj Batelja, “Analiza i poruke zbirke “Propovijedi prema Litanijama Sv. Josipa” Blaženog Alojzija Stepinca”, u: Crkva u svijetu, Vol. 44 No. 3, 2009., str. 283.).
Izvor:Narod.hr
Autor: im,gs/Foto: Zagrebačka nadbiskupija
