Vijesti Najčitanije
PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Počinje advent – prva nedjelja došašća
Adventski vijenac plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti. Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat.
Čine ga dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svjetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.
Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa.
Danas na početku nove liturgijske godine Sveta Crkva nam stavlja na razmatranje jednu veoma ozbiljnu uputu, a to je bdijenje i budnost. Pozivaju nas proroci, Pavao zove “trgnite se”, dok Isus podvlači “svima kažem, bdijte i budni budite”. To znači da se pripravimo i primimo Isusa u ovom Došašću u njegovoj punoj milosti, a da Majku Božju molimo da nas zagovara kod njega moćnim zagovorom da jednom zauvijek budemo u njegovoj vječnoj pravednosti, kada po nas dođe.
Možemo ovdje razvijati različite teorije kako bi i što zaključili, međutim od jednoga zaključka nećemo moći pobjeći jer se provlači u sva tri čitanja, a to je da naš sigurni san i uljuljanost moramo prekinuti i početi drugačijim životom. Doduše ovdje postoji jedna razlika između proroka i samoga Isusa. Dok proroci iščekujući Isusa žele probuditi svijet iz uspale ravnodušnosti i ogrezlosti u Njega bdijenje znači razumjeti sadašnjost i prihvatiti je. No, sami znamo koliko su ga upravo tu malo prihvatili i koliko mu nisu povjerovali. Lakše je bilo slušati proročke propovijedi, nego Njegove opomene.
Isus je jasan! Dolazak Gospodinov je tu.
Nekoga će zateći u miru večeri ili možda u jutarnjoj zori punoj nade, ili pak u jutru punine života, upravo po R.Guardiniju uvijek biti sadašnjost i ustrajnost. Usporedba sa vratarom nas na to poziva.
Moramo priznati da je veoma zanimljivo po biblijskom rječniku slijediti ove upute i uspoređivati ih u oba Zavjeta, ali ono što je ,zacijelo, grijehu, da se pripremaju za Mesijin dolazak, sam Isus govori da je Kraljevstvo Božje već tu i više nema vremena za odgađanje i neku daljnu “velika krepost kršćana je biti nazočan-budan na sadašnjost”. Zato naša budnost mora u pripremu, tako da sada kod manje zanimljivo a više važno jest kako ćemo mi danas u našem vremenu i prostoru osigurati ovu budnost?! Znamo da nije lako jer tko je bdio samo jednu noć, znade dobro kakav je sutrašnji dan težak i traži san, a kamoli neprestano bdijenje. No, ne moramo baš bukvalno primjenjivati ovakav način tumačenja. Biti će dovoljno u našoj svakidašnjici dati mjesto Gospodinu i misliti na Njegov dolazak, najprije sada kao pripravu za Božić, a ova priprava ostaje kao jedan dio puta za konačni susret s Njime, pa bilo to u nesigurnosti crne i tamne noći, večernje uljuljanosti, jutarnje nade i dnevne punine života – po onoj Pavlovoj “bdjeli ili spavali…” sve neka bude na slavu Božju.
Veoma je bitna opomena i proroka, Pavla i samoga Isusa da se probudimo i ne zaspemo na uljuljanost u grijeh, držeći sebe toliko pravednim da ti ne treba nitko ništa reći da se popraviš, jer sebe činiš tako dobrim ili što je još gore nepogrješivim da bi te čak i drugi u tvojoj “pravednosti” i “bezgrješnosti” trebali slijediti. Stoga danas na prvu nedjelju Došašća mi kršćani trebali bismo ujediniti našu budnost u molitvu, jer naš kršćanski život bi trebao biti neprestano Došašće u smislu iščekivanja i pripreme, a to bez svagdašnje molitve nikako nećemo uspjeti. Sjetimo se Isusa u Getsemaniju (Mt 26,41) kako se odupire snu. Bdije i moli nasuprot pozaspalih apostola. Molimo i mi Našega Gospodina da nam daje neprestano snagu da ga znademo u poniznosti srca moliti i neprestano biti svjesni da On dolazi meni, a ja moram znati čime ću ga dočekati – praznih ruku ili korpom punom dobrih djela koja su plod bdijenja i molitve u jednoj neprestanoj svagdašnjici.
Isus kuca na Tvoja vrata, otvori mu ih! Brava je s Tvoje strane – iznutra!
“Bio je poznati svetac čije su molitve bile uvijek uslišavane. Pitali su ga: – Ako je tako zašto onda ne tražiš da ozdraviš? – Naime, bio je slijepac. Odgovorio je: – Bolje je biti podložan Božjoj volji nego imati osobno zadovoljstvo i mogućnost gledanja!- Treba paziti i ne igrati se sa molitvom, jer Bog bolje zna od nas naše potrebe. Može doći trenutak kada ćemo zahvaliti Bogu što nas nije uslišao, jer nismo znali što molimo ili za što smo molili.
Sveta je Monika bila tužna što njezina molitva za sina Augustina nije uslišana za toliko godina. Molila je Boga da njezin sin ostane s njom, jer je živio svakakvim životom, pa se ona sama nadala da će ga uspjeti odvratiti od takvoga života i privesti ga pravome kršćanskome životu. Uza sve njezine molitve i nadanja ostavio ju je i zaputio se u bijeli svijet.
Došao je u Milano, gdje je upoznao biskupa Ambrozija. Tu se obratio. Kasnije je postao jedan od najvećih kršćanskih mislilaca i svetaca koje je Crkva ikada imala.” (Prispodobe, Mabić/Jukić,175).
Monika je ustrajno molila i dočekala, a Augustin se probudio i trgnuo od svoga uljuljanoga sna i započeo život koji će ga učiniti velikim u Kristovoj Crkvi. Nama danas neka bude dovoljan ovaj pogled i ovaj zaključak izveden iz čitanja i primjera. U našem svagdanjem bdijenju molimo ustrajno da nam Gospodin jača vjeru svaki dan da se pripremimo za Njegov dolazak među nas, da ga znademo dočekati onako kako to molimo i želimo, da ne bude raskoraka između naših želja, molitava i naše svagdanje stvarnosti. Molimo ga On će nam pomoći. Bdijmo, On će biti s nama, onako kako je i sam obećao. On će nam pomoći da se pripremimo za susret s njime i danas i u vječnosti.
Prvom nedjeljom došašća ili adventa, Katolička crkva počinje novu liturgijsku godinu
Adventska priprava među vjernicima i u Crkvi započela je u 4. stoljeću na Istoku, a od 7. stoljeća ustaljena je i na Zapadu. Prva nedjelja došašća najbliža je blagdanu Andrije Apostola koji se slavi 30. studenoga. Kako uči Crkva, kroz vrijeme došašća vjernici se pripravljaju na osobni susret s Kristom kroz liturgijska slavlja, molitvu, pokoru i odricanja. Vanjsko obilježje došašća je tradicionalni adventski vijenac od zimzelenih grančica s četiri voštane svijeće koji se stavlja na stol prve nedjelje adventa kad se zapali prva svijeća. Svake nedjelje upali se još jedna tako da do četvrte nedjelje gore sve četiri svijeće. U zapadnom kršćanstvu, Došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u Došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije. U Došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje Došašća. U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u Došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi. U prvome dijelu Došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom. U Došašću su svakog jutra, zornice puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.Povijest Došašća
Slavljenje Došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je Došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u 3 dana svakog tjedna od 11. studenog do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo – “Četrdesetdnevni post sv. Martina”. Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.[4] U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je Došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme Došašća, makar se i danas, razdoblje Došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbâ. Vrijeme Došašća Rimske liturgije, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je Došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti i iščekivanja.Zornice i adventske pjesme
U vrijeme Došašća, služe se rane jutarnje sv. mise – zornice, koje su vrlo raširene u hrvatskom vjerničkom puku, pogotovo u sjevernim krajevima. Obično se služe u 6 ili 7 sati ujutro, u ranu zoru. Zovu se i rorate. One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, da ne izgube vječni život. Zornice imaju svečan ugođaj. U Došašću su svakog jutra zornice puku omiljene rane mise koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje, pjevaju se i na zornicama. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć ptice male”. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje se štovanje Blažene Djevice Marije.Adventski vijenac
Adventski vijenac plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti. Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat.
Čine ga dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svjetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.
Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa.
Danas na početku nove liturgijske godine Sveta Crkva nam stavlja na razmatranje jednu veoma ozbiljnu uputu, a to je bdijenje i budnost. Pozivaju nas proroci, Pavao zove “trgnite se”, dok Isus podvlači “svima kažem, bdijte i budni budite”. To znači da se pripravimo i primimo Isusa u ovom Došašću u njegovoj punoj milosti, a da Majku Božju molimo da nas zagovara kod njega moćnim zagovorom da jednom zauvijek budemo u njegovoj vječnoj pravednosti, kada po nas dođe.
Možemo ovdje razvijati različite teorije kako bi i što zaključili, međutim od jednoga zaključka nećemo moći pobjeći jer se provlači u sva tri čitanja, a to je da naš sigurni san i uljuljanost moramo prekinuti i početi drugačijim životom. Doduše ovdje postoji jedna razlika između proroka i samoga Isusa. Dok proroci iščekujući Isusa žele probuditi svijet iz uspale ravnodušnosti i ogrezlosti u Njega bdijenje znači razumjeti sadašnjost i prihvatiti je. No, sami znamo koliko su ga upravo tu malo prihvatili i koliko mu nisu povjerovali. Lakše je bilo slušati proročke propovijedi, nego Njegove opomene.
Isus je jasan! Dolazak Gospodinov je tu.
Nekoga će zateći u miru večeri ili možda u jutarnjoj zori punoj nade, ili pak u jutru punine života, upravo po R.Guardiniju uvijek biti sadašnjost i ustrajnost. Usporedba sa vratarom nas na to poziva.
Moramo priznati da je veoma zanimljivo po biblijskom rječniku slijediti ove upute i uspoređivati ih u oba Zavjeta, ali ono što je ,zacijelo, grijehu, da se pripremaju za Mesijin dolazak, sam Isus govori da je Kraljevstvo Božje već tu i više nema vremena za odgađanje i neku daljnu “velika krepost kršćana je biti nazočan-budan na sadašnjost”. Zato naša budnost mora u pripremu, tako da sada kod manje zanimljivo a više važno jest kako ćemo mi danas u našem vremenu i prostoru osigurati ovu budnost?! Znamo da nije lako jer tko je bdio samo jednu noć, znade dobro kakav je sutrašnji dan težak i traži san, a kamoli neprestano bdijenje. No, ne moramo baš bukvalno primjenjivati ovakav način tumačenja. Biti će dovoljno u našoj svakidašnjici dati mjesto Gospodinu i misliti na Njegov dolazak, najprije sada kao pripravu za Božić, a ova priprava ostaje kao jedan dio puta za konačni susret s Njime, pa bilo to u nesigurnosti crne i tamne noći, večernje uljuljanosti, jutarnje nade i dnevne punine života – po onoj Pavlovoj “bdjeli ili spavali…” sve neka bude na slavu Božju.
Veoma je bitna opomena i proroka, Pavla i samoga Isusa da se probudimo i ne zaspemo na uljuljanost u grijeh, držeći sebe toliko pravednim da ti ne treba nitko ništa reći da se popraviš, jer sebe činiš tako dobrim ili što je još gore nepogrješivim da bi te čak i drugi u tvojoj “pravednosti” i “bezgrješnosti” trebali slijediti. Stoga danas na prvu nedjelju Došašća mi kršćani trebali bismo ujediniti našu budnost u molitvu, jer naš kršćanski život bi trebao biti neprestano Došašće u smislu iščekivanja i pripreme, a to bez svagdašnje molitve nikako nećemo uspjeti. Sjetimo se Isusa u Getsemaniju (Mt 26,41) kako se odupire snu. Bdije i moli nasuprot pozaspalih apostola. Molimo i mi Našega Gospodina da nam daje neprestano snagu da ga znademo u poniznosti srca moliti i neprestano biti svjesni da On dolazi meni, a ja moram znati čime ću ga dočekati – praznih ruku ili korpom punom dobrih djela koja su plod bdijenja i molitve u jednoj neprestanoj svagdašnjici.
Isus kuca na Tvoja vrata, otvori mu ih! Brava je s Tvoje strane – iznutra!
“Bio je poznati svetac čije su molitve bile uvijek uslišavane. Pitali su ga: – Ako je tako zašto onda ne tražiš da ozdraviš? – Naime, bio je slijepac. Odgovorio je: – Bolje je biti podložan Božjoj volji nego imati osobno zadovoljstvo i mogućnost gledanja!- Treba paziti i ne igrati se sa molitvom, jer Bog bolje zna od nas naše potrebe. Može doći trenutak kada ćemo zahvaliti Bogu što nas nije uslišao, jer nismo znali što molimo ili za što smo molili.
Sveta je Monika bila tužna što njezina molitva za sina Augustina nije uslišana za toliko godina. Molila je Boga da njezin sin ostane s njom, jer je živio svakakvim životom, pa se ona sama nadala da će ga uspjeti odvratiti od takvoga života i privesti ga pravome kršćanskome životu. Uza sve njezine molitve i nadanja ostavio ju je i zaputio se u bijeli svijet.
Došao je u Milano, gdje je upoznao biskupa Ambrozija. Tu se obratio. Kasnije je postao jedan od najvećih kršćanskih mislilaca i svetaca koje je Crkva ikada imala.” (Prispodobe, Mabić/Jukić,175).
Monika je ustrajno molila i dočekala, a Augustin se probudio i trgnuo od svoga uljuljanoga sna i započeo život koji će ga učiniti velikim u Kristovoj Crkvi. Nama danas neka bude dovoljan ovaj pogled i ovaj zaključak izveden iz čitanja i primjera. U našem svagdanjem bdijenju molimo ustrajno da nam Gospodin jača vjeru svaki dan da se pripremimo za Njegov dolazak među nas, da ga znademo dočekati onako kako to molimo i želimo, da ne bude raskoraka između naših želja, molitava i naše svagdanje stvarnosti. Molimo ga On će nam pomoći. Bdijmo, On će biti s nama, onako kako je i sam obećao. On će nam pomoći da se pripremimo za susret s njime i danas i u vječnosti.
