PTSD - obiteljska bolest, liječite se zanimacijom ne medikamentima
PTSD - obiteljska bolest, liječite se zanimacijom ne medikamentima
Prisjećam se inserta jednog moju mog omiljenog filma, jednu epizodu, poslije koje sam duboko u noć zurio u strop. Što to neki veterani u svijetu imaju, a mi nemamo? Pokušat ću prepričati tu epizodu i ono što se kasnije vrtjelo po mojoj glavi.
Sjedokosi starac ulazi u jednu državnu instituciju koja se bavi otkrivanjem zločina. U košaricu stavlja pištolj, začuđeni zaštitar gleda, no starac govori kako je to samo dokaz u jednom ubojstvu. Prolazi kroz vrata metal detektora, isti zazviždi i kako to biva kod Amera, odmah se hvataju za oružje, ali starac govori da ima samo nešto oko vrata, ogrlicu. I vadi Medalju časti. Istog trena, svi ga pozdravljaju sa dubokim poštovanjem i od oronuloga starca koji se prijavljuje da je počinio zločin, počinje druga priča. Što taj starac, marinac u II svjetskom ratu u svojoj 82 godini života želi priznati. Priznaje da je ubio svog najboljeg prijatelja, ali zbog njegovog psihičkog stanja, ekipa baš ne povezuje odmah sve detalje. Šef odjela, nekadašnji marinac, pun razumijevanja i poštovanja prema marincu, nositelju Medalje časti zauzima zaštitnički stav. Slijedi istraga, puna rupa i nejasnoća, ali s vrha, od Ministra obrane dolazi zapovijed da se zločin istraži. Vade dosje za ratnog veterana i dok čitaju njegovo junačko djelo u borbi protiv Japanaca, postaje im i jasno zašto je nositelj takvog priznanja. Vojna istražiteljica, također vrši pritisak da se zločin mora istražiti. Slijedi niz radnji i na kraju se ipak doznaje da je starac ubio svog prijatelja, suborca, prvog do sebe. Prijatelju je mina raznijela obje noge, oni su ušli sa postrojbom u zaleđe japanskih položaja. Nailaze Japanci, sav u mukama, prijatelj jauče i prijeti da će odati položaj. Pritisak ostalih marinaca, da utiša prijatelja, uzima pištolj i rukohvatom ga udara po glavi čim ga usmrćuje, no ista bi uslijedila i zbog gubitka krvi. Različiti stavovi između istraživačkog tima i vojne tužiteljice, kako zaštititi nositelja Medalje časti? Dokazuje mu se ubojstvo, nakon 50-tak godina dobio je nečastan otpust i izgubio Medalju časti. Izgubio bi sve, ponos, čast, dostojanstvo, vjerojatno bi ga to i ubilo. Scena, vojna tužiteljica s dva vojna policajca dolazi privesti starca, a prije toga prateće ispitivanje, gdje se dešava flashback i starac se prisjeća događaja, kojeg je godinama držao u sebi. Odluka tužiteljice, privođenje u zatvor, no onog trena dok je oronuli starac s vrata skinuo Medalju časti, izaziva obrat, tužiteljica i policajci s dužnim štovanjem pozdravljaju čovjeka s ovakvim odličjem bez obzira što učinio. Stav pozor i pozdrav Medalji časti, pozdrav junaku. Tužiteljica, bez liječničke dijagnoze i mukotrpnih liječničkih komisija, daje izvješće Ministru obrane SAD-e,
Teško je opisati kako je to emocionalno djelovalo na mene, vjerojatno nisam ni približno dočaravao ono što je bilo, za sebe pamtim svaku scenu, svaki detalj. Ratni veteran obolio od PTSP-a, nositelj Medalje časti, unatoč nečemu što je počinjao nekad davno, sada je isplivalo na površinu, bez obzira na to, odaje mu se duboko poštovanje.
Preneseno na naše hrvatske branitelje, ni približno takav nemamo odnos. Jedan naš general, koji je optužen za ratni zločin (ali i tu se očekuje oslobađajuća presuda), bio je po svim ratištima diljem Lijepe naše, dao svoj obol za slobodu Hrvatske, imao sam čast s njim jedno vrijeme često se družio i putovao po raznim mjestima u Hrvatskoj. Nije nepoznat, pogotovo što je bio pripadnik MUP-a, mnogo puta sam pitao policajce, zar oni nemaju obavezu pozdraviti ratne zapovjednike, višestruko odlikovane. Normalno, blijedo su me gledali, o čemu se ja baljezgam, pa medalje se može kupiti za 10 kuna, činove nose oni koji rata nisu vidjeli i zbog takvih mi koji smo od '91 mnogo puta zaboravili na naše obitelji, jer bio nam je najbitniji onaj učiniti nas. On pazi na mene, ja na njega. I oni koji su se kasnije pridružili oružanim snagama, te su sudjelovali u oslobođenju Domovine, šikanirani smo, prozivani pogrdnim imenima baš od onih koji su od rata pobjegli, zbog onih koji su muljali, osjećamo se kao odbačena i potrošena roba. Ne tražimo crvene tepihe, ne tražimo da nam se svi klanjaju, ali imalo poštovanja ne bi škodilo.
Pišem u ime ratnih veterana, časnih, gdje je nestalo poštovanje prema nama? Zbog šake jada, svi smo krivi ili slobodnu Hrvatsku nismo htjeli. A Vi braćo oboljeli od PTSP-a, mada više misle na strukturu, ali oni to znaju, već političari, PTSP ne postoji samo od našeg Domovinskog rata, nego od samog nastajanja ratovanja, a može se manifestirati i nakon 50 godina, no vi to zakonski ograničite.
I na kraju, nisam niti zadovoljan niti sretan s ovim što sam napisao, jer ono što osjećam u duši, teško mogu staviti na papir, ali vi koji znate što želim napisati, što želim poručiti, vi ćete me razumjeti.
Čitam sada po nekim društvenim mrežama objave, pa kako ih se maltretira po komisiji, ne znaju što potpisuju, e dragi moji suborci, to je trnovit put, kao po vrućem kamenju. Ideš, ali ne znaš kako ćeš proći. „Šamaraju“ svi, pa privremena rješenja koja čekaju dugo vremena. To je dodatna muka oboljelih branitelja od PTSP-a. Kako se s vremenom nositi? Ispočetka je jako teško, ali evo meni je ove godine bilo punih 20 godina kako se liječim od PTSP-a. Našao sam zanimaciju. To su naši problemi, rješavanje naših problema, komunikacija s različitim državnim tijelima, pomoć drugim. Neki će reći da nemaju živce za to, ali postavit ću jedno pitanje. Tko je pomogao meni tih prvih dana kada sam bio zbunjen, izgubljen, nisam ništa znao. Neki su govorili da samo tražim mirovinu, s 35 i pol godina života. Ja sam njima vikao da su oni ludi. Hoću se izliječiti i ponovo raditi. Krenuo sam s liječenjem, pa prekinuo bolovanje, vratio se na posao i za tri godine morao otići u mirovinu. PTSP me otjerao. Zbog čega sam dobio PTSP kao posljedicu sudjelovanja u Domovinskom ratu. Imam invaliditet, a imam pravo, za svoju obitelj zatražiti odštetu od Srbije, oni su uzrok mog PTSP-a, hoće li država stati uz mene i još 70 i nešto tisuća ranjenih, oboljelih, ozlijeđenih? Zar isti taj zakon po kojem se agreosrkim vojnicima tj. njihovim obiteljima isplaćuju milijunski iznos ne vrijedi za nas koji smo branili svoje, a oni napadaju tuđe? Za vrijeme Domovinskog rata, bili su to dani ponosa i slave, a što smo danas? Paraziti, marginalci, teret države, a mi tražimo samo svoj mir, spokoj u duši, tražimo da zacijele rane koje se ne vide.
I tako 20 godina… prvo objasniti svojim najbližim što me muči, što me smeta, kako se ponašati kada „puknem“, da oni nisu imali razumijevanja, da moja daljnja rodbina nije imala razumijevanja, da moji prijatelji nisu imali razumijevanja, bio bih samo brojka tamo u onoj drugoj statistici. Kad me nazove neki branitelj sa svojim problemima, ne znam što ću sve čuti, ali svakom dajem priliku da ispriča svoju priču, to je najmanje što možemo učiniti, savjetujući koliko znamo, ponekad nije lako, ali može se. U danima krize, javite se nekome u koga imate povjerenje, neće vas odbaciti bitno da vi iz sebe izbacite svoju negativnost. I da, noćas sam loše spavao, jučer, ma ne pitajte, ludilo brale ludilo, ali zato u mobitelu imam par zabilježenih brojeva prijatelja koji mogu nazvati i popričati na kraju i o nekim stvarima što nemaju nikakve veze s ratom,
Obitelj, prijatelji to je lijek protiv PTSD-a, medikamenti samo ublažavaju eksploziju u nama, a ova pravna problematika, jednog dana će sjesti na svoje mjesto.
Autor: Dražen Šemovčan, 10. 04. 2021.
