Pukovnik Kotromanoviću: Bojiš li se još onih stražara na mostu od kojeg si utekao?

Nije mi bilo teško ni ubiti ni umrijeti za Domovinu. Dao bih za nju i sada život svoj i svoje djece. Uostalom, tko ne bi? Bi li ti, Kotromanoviću? Ili se i dalje bojiš onih stražara na mostu od kojeg si utekao? Pukovnik u miru, Leonard Biloglav, očitao je lekciju ministru obrane Anti Kotromanoviću u kojoj ga je podučio što je to ratovanje, žrtvovanje, domoljubstvo i... Nepravda. "Kotromanoviću, slučajne Vlade hrvatske! Već godinu dana odgađam ovo pismo. Do sada mi se činilo kako je gotovo bogohulno pisati protiv hrvatskog ministra, još k tome – obrane! No, uviđam kako ne pišem protiv ministra obrane već protiv ministra vojne obmane, obmane u koju se svakog dana s tobom na čelu pretvara i ovaj reliquiae reliquiarum naše nekad slavne Hrvatske vojske. Ne bih možda ni sada pisao, ali tvoje reakcije na srušeni hrvatski vojni zrakoplov, tvoj nedostatak reakcije na još jednog branitelja koji se raznio bombom na taj sveti dan, tvoje nemušte usporedbe Hrvatske vojske s nekim tamo bogatim boksačem ukrajinskim, tvoje zamuckivanje kad te se pita za odgovornost, tvoje izjave kako na proslavu Oluje u Knin dolaziš samo zato jer moraš po protokolu (sic!), tvoje nepojavljivanje na Sinjskoj alci (ne vole te ni u rodnom gradu, znam, znam, uostalom kao ni sugrađanina ti Milanovića i general-lopinu Preosta), tvoja obećanja i izjave na samo tvojoj umnoj razini – obvezuju me da i na ovaj način zatražim da odeš s te sinekure te sa sobom povedeš i tvoja vjerna i za domoljublje nesposobna JNA grla, kojima si prepustio i vojsku i vojnu politiku. No, zašto bih pisao samo o tebi?! Pisat ću i o sebi. I o nama - četrdesetorici časnih ljudi koje si proglasio ratnim profiterima. I otjerao iz vojske. A za to mi je potreban jedan povratak u prošlost, flashback od kojih 18 mjeseci. Prije tri godine, na obroncima Zmijske gore – ulasku u himalajski lanac Hindukuš, bio sam promaknut u pukovnika Vojne sigurnosno obavještajne agencije. Prije dvije godine postavio si me na listu za izdvajanje iz vojske, zbog toga jer je netko uočio kako imam potencijalne uvjete za mirovinu te da su mi ukupna primanja viša nego „nekih generala“. I to si učinio sa mnom i četrdesetoricom časnih osoba! Jesmo li nakon svega postali neželjena djeca ove države? Svejedno – ovo ti je moj životopis. Rođen sam na svetu Katu 1965. godine. Godine 1991., kao jedini sin zagrebačke obitelji prekinuo sam studij i dragovoljno pristupio Tigrovima. I ostao do 1999. godine. Kroz to vrijeme borio sam se kao protuoklopnik... Bogu hvala – dobro sam se borio. Kao i većina u mom vodu bio sam ranjen u borbi, tenkovskom granatom (ostali su pokojni, mislim da nitko u vodu kroz rat nije prošao neozlijeđen). Prošao sam nešto operacija, rehabilitacija, postavljen za koordinatora lječilišta Jezerčica, vratio se u brigadu još s fiksatorima u kostima, radio u Zapovjedništvu do odlaska iz brigade, dovršio studij nakon rata i diplomirao 1997. I služio Domovini. Kotromanoviću, radio sam najteži posao na svijetu; sve prije i kasnije što sam radio (a i ovo što ti sad radiš) je nula prema radu u skrbi nad obiteljima poginulih i nestalih 1. Gardijske brigade. Osobno sam obavijestio oko 130 obitelji o pogibiji njihovih, nosio im mrtva tijela s terena, organizirao njihove sprovode, nosio im lijesove (ovom ranjenom rukom), govorio nad grobovima... Moj prethodnik je na psihijatriji, kolegica je izvršila suicid zbog stresova. Ja ne. Bio sam sretan što bar tako mogu služiti Domovini i njenoj vojsci. Ništa me nije moglo zaustaviti. HV mi je 1992. greškom srušio u obrani sela tek obnovljenu očevinu u Zemuniku Donjem (i danas je ruševina – kako Zakon propisuje, okružena srpskim ponovo izgrađenim selima, nema veze – neka je Croatie!). 1995. sam bio u oslobodilačkim akcijama, do Une, žena pobacila od brige drugo dijete (nema veze, bit će djece – neka je Croatie!) Ah, da, tu smo, zaboravio sam - negdje 1993. poslala me brigada na procjenu invalidnosti i preostale radne sposobnosti. Otišao sam, naravno, ja slušam zapovijedi i naloge. „Dali mi“ 60% HRVI trajno i pravo na mirovinu ako želim, i ograničenje da ne smijem desnom rukom fizičke poslove. Ja pozvizdio – hej, ja mogu i želim služiti Domovini, meni ruka radi, oko se oporavilo! Pišem žalbu i tražim da mi skinu invalidnost – doktor mi rekao da sam prvi u njegovoj povijesti (valjda je Fred Matić drugi) i skinuo na 40%. Kaže, s time ćeš moći raditi ali ćeš manje prava imati. Ma hebeš prava, ja želim služiti Domovini! Rat završio, masa ljudi otišla u penzije, ja služim. Država mi dala više nego što sam ja njoj – dobra je to moja majka Hrvatska! I služim. Godine 1999. već je dosadno u borbenoj postrojbi u miru pa odlazim gdje mogu više pomoći. Hrvatsko vojno učilište pa Služba za međunarodnu suradnju. Vodim strane vojne diplomate, ponosan, pišem ministrima pripreme i analitičke materijale za susrete sa stranim delegacijama. Dvije tisuće i neke Zavod za mirovinsko osiguranje me zove i priopćuju mi kako ću dobivati uz plaću i tzv. naknadu mirovine. Ja vičem – jeste li ludi, ne želim u mirovinu! Objašnjavaju mi kako to nije mirovina već neka naknada – kao stimulacija da se ostane u sustavu, da ljudi ne odu svojevoljno. Ajde dobro, mislim si ja, neka ako treba. Radim od jutra do mraka, doslovno, uglavnom po 12 sati. Služim! Uočili me u Kabinetu ministra obrane i pozvali na razgovor za mjesto višeg savjetnika – sigurnosni i poslovi međunarodne suradnje. Nakon oko dvije godine, jer sam branio prava djelatnih vojnih osoba kao organskog dijela MORH-a pred ministricom tvojom stranačkom, a njoj se to nije sviđalo, zamolila me da si nađem neko drugo mjesto u sustavu. Odlazim u Obavještajnu službu, dalje VSOA. Služim. Završio sam sve potrebne civilne i vojne škole, strane izobrazbe, dva strana jezika (engleski i ruski), redovno promican, stručno kazano perspektivan! U selu gdje živim poštuju me stari i mladi, vole me vidjeti, postao sam neki kao local-hero! Jedan sam od rijetkih koji redovno, za sve državne blagdane vješam zastavu na kuću! Na poslu sam osjećao da me mladi kolege vole, poštuju moju žrtvu za Domovinu... Služim i dalje. Javio sam se i odradio s guštom misiju ISAF, neki kažu s odličnim rezultatima (Znaš li što znači biti obavještajac u Afganistanu, u različitoj kulturi, među narodima s nepoznatim jezikom? Bolje da ne znaš), prijavio sam se za misiju u Libanonu – UNIFIL. Sve bez veza, pritisaka – samo iz ljubavi prema Domovini i njenoj vojsci, prema služenju! DOČEKAO prvog ministra ratnika, ej – brigadir Kotromanović nam je došao, konačno nakon onih svih svilenih, salonskih! A kad tamo... Okružio si se isfrustriranim osobama, instruiranim od tko zna kuda, i slušaš sve što ti serviraju. E, moj fajteru... Dakle, Kotromanoviću, možeš li se u ogledalu pogledati? A u moje oči i oči mojih četrdesetak ranjene braće koje si na pravdi Boga bespotrebno umirovio i tako im prepolovio primanja, uništio mogućnost školovanja djece...? Garant ne možeš! Probaj. Još samo za tebe poruka – ne brini se. Neću raditi kravale, javno protestirati... Nije mi bilo teško ni ubiti ni umrijeti za Domovinu. Dao bih za nju i sada život svoj i svoje djece. Uostalom, tko ne bi? Bi li ti, Kotromanoviću? Ili se i dalje bojiš onih stražara na mostu od kojeg si utekao? I da, ministre, razmišljao sam i o tome da zagrizem metak. No, tek tad bi se vaše hijene pobrinule da se nas četrdeset žigosanih proglasi i sramotnicima što nisu mogli otrpjeti sramotu koju su učinili te se eto, ubijaju. Ne, ministre, meni svakog dana raste snaga i nadam se kako ću ti biti za petama ostatak tvog političkog života. Šteta, jer ja sam želio samo služiti Domovini. Pitanje, za kraj, lako za alkarskog vojvodu – koliko vremena treba pastuhu da i u srcu postane kastrat?" S.Vučković/dnevno.hr Izvorni članak pogledajte OVDJE