Pupovac i Novosti ipak su na tržištu - proizvode ugroženost i ustaštvo i od toga žive

Napadom na Finkielkrauta francuski ‘žuti prsluci’ izgubili su mnoge podupiratelje, pa i u Hrvatskoj

Subota 16. veljače

Hajka protiv vjeronauka nasljeđe iz komunizma

Socijalni nauk Katoličke crkve i socijalni programi ljevičara u bitnim su postavkama isti. Pa ipak, mnogima smeta vjeronauk u školama i otkad je uveden ustrajni su u zahtjevima da ga tamo ne bude. Ako, dakle, nisu posrijedi sadržajni razlozi, onda je nešto drugo – a nema biti što drugo nego nasljeđe iz komunizma. A kad bi iz škola vjeronauk bio izbačen, ostali bi im mnogi drugi “argumenti” – velika nazočnost Crkve u javnosti, u medijima, pogotovo na HTV-u, pa neprestano “upletanje” Crkve u politiku, nepoćudne propovijedi... Ukratko, smeta im religija kao što je smetala njihovim prethodnicima u bivšoj državi. Sada je duhove uznemirila odluka Ustavnog suda po kojoj je vjeronauku mjesto u školama, jer vjerske zajednice “u svojoj djelatnosti uživaju pomoć i zaštitu države”. Godinama sam išao na vjeronauk i bio ministrant i baš nikad nisam od svećenika, od vjeroučitelja čuo nijednu riječ koja bi bila nesnošljiva, rasistička, huškačka, suprotna interesima bilo koje skupine u društvu. Ustavni je sud donio jedinu moguću odluku, utemeljenu na slovu Ustava. Ali i na volji goleme većine građana u Hrvatskoj, što ljevičare najviše razjaruje. Nedjelja 17. veljače

Pozdrav ‘za dom spremni’ ipak ne treba zabranjivati

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priznala je da je pogriješila kad je rekla da je pozdrav “za dom spremni” stari hrvatski pozdrav. To se pripisuje predsjedničinu udvaranju ljevičarima, premda se svojedobno njezinoj izjavi netom nakon što je izgovorena usprotivio nitko drugi nego po mnogima jedan od najljućih desničara Zlatko Hasanbegović, tvrdnjom da je riječ samo o ustaškom pozdravu. I sam sam više puta napisao da nema nijednog dokaza da je to stari hrvatski pozdrav – u pokliču u operi “Zrinjski” samo su riječi “za dom” (kojima je jedan internetski provokator u libretu bio dodao riječ “spremni”, na što je dio javnosti nasjeo). No “za dom spremni” nisu koristili samo zločinac Pavelić i drugi iz vodstva NDH, nego i obični, časni i hrabri ustaški vojnici koji su se borili za svoju domovinu, a ne za rasističke i istrebljivačke ciljeve svojih vođa. Zauzimao sam se za to da se iz tog razloga, a i zato što mu je sadržaj plemenit, a ne krvoločan, taj pozdrav ne zabranjuje i ne sankcionira, kao što nije sankcioniran u Domovinskom ratu u kojem su ga upotrebljavali mnogi vojnici koji su bili samo – za dom spremni. Tito i partizani bili su zločinci kao i ustaše pa se ipak ne kažnjavaju oni koji su za te krpare spremni. Ponedjeljak 18. veljače

Kad ponestane Hrvata, ustaše mogu biti i - Kinezi ”

Moja je majka Hrvatica, a podrijetlom je iz istog kraja odakle je i Luka, zato sam i sretan. To je dio moje krvi”. Izjavio je to slavni nogometaš Zlatan Ibrahimović u jednom intervjuu u odgovoru na pitanje o Luki Modriću. Zbog toga su ga neki srpski mediji optužili da – veliča ustaštvo. Riječ je o onim Srbima koji tuči što im uništi usjeve, nestanku struje, mački koja im prijeđe preko puta, susjedi koja ih vrijeđa, kažu – ‘bem ti mater ustašku. O onima koji ne mogu bez ustaša i koji bi bili nesretni kad ih ne bi imali, i bit će da zahvaljuju Bogu što su ih progonom i ubojstvima Hrvata te stalnim terorom u prvoj Jugoslaviji upravo oni stvorili. Takvi Srbi nisu beznačajni, ni u Srbiji ni izvan nje. S usta ne silaze srbijanskom premijeru Vučiću, koji tvrdi da su mu u 2. svjetskom ratu “pobili celu obitelj”, premda mu je, što su istražili novinari, stradao samo djed, ali nije dokazano da su ga smaknuli ustaše. Kad ponestane zalihe među Hrvatima, nađu se među Kinezima, kao u Imotskom. Možda bi bilo dobro da se osnuje tečaj ustašovanja za strance, da malo rasterete Hrvate. A i tečaj zavođenja za Hrvatice čija će se djeca osjećati kao Ibrahimović. Utorak 19. veljače

Poznat je kraj kad prijezir prema kulturi uzme maha

Prosvjedi “žutih prsluka”, koji se u Francuskoj svake subote održavaju već tjednima, dobili su jedno novo obilježje – antisemitizam, rasizam. Prosvjednici su u Parizu izvrijeđali slavnog filozofa i pisca židovskog podrijetla, akademika Alaina Finkielkrauta, poručivali su mu da se vrati u Tel Aviv i dovikivali – “prljavi cionist”, “baci se u kanal” i slično. Tako su na sebe navukli bijes mnogih koji im se protive, u prvom redu predsjednika Macrona, i izgubili mnoge koji su ih dosad podupirali te simpatije u svijetu. A pokazali su i da nisu samo socijalni pokret, da ih ne muče samo materijalne nevolje građana i da su im ambicije mnogo veće i za vladajuću francusku politiku zlokobnije. Koliko su je imali zacijelo su izgubili i naklonost Hrvata, jer je Finkielkraut pripadao skupini pariških židovskih intelektualaca koji su prozreli Srbe i žestoko se protivili agresiji na Hrvatsku te, unatoč određenoj kritičnosti prema hrvatskoj politici i Tuđmanu, posve stali na hrvatsku stranu. To nam je u Francuskoj i svijetu značilo jako mnogo. I posve je nejasno što prosvjednicima, osim činjenice da je Židov, smeta u Finkielkrauta, zar to što je jedan od stupova suvremene intelektualne i kulturne Francuske!? Iz povijesti znamo kakve su posljedice kad prijezir prema kulturi uzme maha. Srijeda 20. veljače

Bogataši nikad neće okusiti slast srdela...

Skakućem s portala na portal na internetu, naslovi uglavnom očekivani i dosadni jer iza sebe vuku teme i događaje stare danima, mjesecima i godinama. A onda sve te Plenkoviće i Pupovce, Beljake i Hasanbegoviće, francuske Macrone i njemačke i britanske matrone, EU i Trumpove, Madure i Kimove, Sanadere i Daruvarce, DORH-ove i sudove, ubijene u zamrzivaču, transfere nogometaša, Dore i eurosongove, svu tu zaudarajuću ustajalost nadjača, nadmiriše i zbriše sa stola jedna vijest – “Svježa srdela ponovo na tržnicama!”. Pozdravljam te, ribo najdraža, blago narodno, okuse sirotinje, vojsko jača od svih pukovnika i generala lososa, tuna, brancina, orada... Uvijek me uzbudi ulazak u ribarnicu na zagrebačkom Dolcu gdje mi se pogled najviše hrani stolovima s obiljem srdela, redovima kupaca i rukama prodavačica koje grabe ribice i njima pune vrećice odlučno i brzo kao da se boje da će im pobjeći. Možda narod nijednu hranu ne kupuje s toliko veselja i zahvalnosti zbog cijene kao srdele, a to bogatuni što razgledaju i kupuju skupu ribu, od srdele skuplju i deset puta, nikad ne osjete. Četvrtak 21. veljače

‘Pravne stečevine EU’ za otimanje naše imovine

Riječi koje ga razotkrivaju Ivo je Sanader izgovorio 2012. u svojoj obrani od optužbe za mito iz MOL-a: “Nije važno tko upravlja Inom, nego ostvaruje li Ina dobit..., jesi li uspješan ili nisi. Je li nama važno da Inom upravljaju nesposobni hrvatski menadžeri ili strani menadžeri koji će ostvarivati dobit?”. Na novom suđenju bivši direktor Ine i ministar gospodarstva Davor Štern kao svjedok je opisao kako je u Ini bilo najvažnije “jesi li uspješan ili nisi”. Dakle: “U korist MOL-ovih trgovina smanjivala se njezina prodaja u regiji, a za domaće tržište Ina nije smjela kupovati naftu izravno od proizvođača, već od MOL-a po višoj cijeni. Inom je upravljao mađarski predsjednik uprave preko izvršnih direktora, a hrvatski članovi uprave bili su samo fikusi bez stvarnih ovlasti” koji i “ne moraju dolaziti na posao”. Razočaran Vladinim izmjenama Zakona o privatizaciji Ine, neovisni saborski zastupnik Tomislav Žagar duhovito reče kako je “Sanader namagarčio Mađare” – ako su mu dali mito učinili su to “bez veze, jer i ovako i onako će doći u posjed Ine tim izmjenama”. Ministar Ćorić kaže pak da su te izmjene prilagodba “pravnim stečevinama EU”. Ne sumnjamo, po tim stečevinama osim Ine otete su nam sve banke, telekomunikacije, Pliva... Petak 22. veljače

Tko mari za čitatelje kad novac stiže iz proračuna

Kad se sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon sloma Hrvatskog proljeća, naklada jednog tjednika s nekoliko stotina tisuća primjeraka strmoglavila gotovo na nulu, zlobni je kolega glavnoj urednici toga lista u jednoj zgodi rekao: ”Lako je tebi, ti sve svoje čitatelje poznaješ”. Uskoro je tjednik prestao izlaziti, ali to se neće dogoditi srpskim Novostima koje se financiraju novcem iz proračuna i čija redakcija također poznaje sve svoje čitatelje, i one koji ih ne vole i one koji ih vole. U povodu izlaska svoga tisućitog broja sve ih je poimence pobrojila, protivnike je citirala, a obožavatelje zamolila da kažu što o Novostima misle. Na jednom sam kiosku prodavačicu pitao kupi li tko kad Novosti, odgovorila mi je – nitko nikad. Otprilike se tako “prodaje” i njihov izdavač Milorad Pupovac: Hrvate ili iritira ili ne zanima, a Srbi od njega nemaju koristi, čak ni u Novostima gdje ih uglavnom nema, urednici i novinari gotovo su mahom dobro plaćeni Hrvati, što je jako pohvalno za intelektualni imidž Srba u Hrvatskoj. A i Pupovac i Novosti neprekidno valjaju jedan balvan na kojem pišu da su Srbi ugroženi, da u Hrvatskoj haraju ustaše. Ipak se tržišno ponašaju: ugroženost i ustaštvo sami proizvode jer od toga žive. Milan Ivkošić / Večernji list