Pupovac i Stanimirović vješto provode plan tihe okupacije Vukovara

ISPOVIJEST “Vrlo je izvjesno kako će u narednih 10 do 15 godina Srbi u Vukovaru postati većina. To i jest vrlo vješto osmišljeni plan što ga već dulje vremena provode Pupovac i Stanimirović u dogovoru s vlastima iz Beograda”, tvrdi B.M., 54-godišnji učitelj u jednoj od vukovarskih osnovnih škola. Evo njegove priče: “Živim u Vukovaru od 2006, godine. Oženjen sam Vukovarkom. Imamo trojicu sinova. Prije 2006., živio sam u Zagrebu. i predavao hrvatski jezik u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Hrvatski sam branitelj. Bio sam na karlovačkom ratištu, konkretnije u Generalskom Stolu. Mobiliziran sam u u studenom 1991. Imao sam prigodu biti pošteđen mobilizacije, ali sam to odbio. Kao i većina mobiliziranih, smatrao sam kako mi je dužnost braniti Domovinu koja je napadnuta. Brat mi je dragovoljac Domovinskog rata”. Brat je teški invalid “Ratovao je na nekoliko ratišta, oko Siska, Novske, i Slavonskog Broda. u prosincu 1991., teško je ranjen. Ostao je bez desne noge i prstiju na objema šakama. Umirovljeni je časnik Hrvatske vojske. Iako me je do srži potresla sudbina moga brata, nisam tražio izgovore da sebe spasim i napustim svoje prijatelje na bojišnici oko Generalskog stola. Plakao sam kao dijete kada mi je brat stradao i trudio se da ostanem zdrav u glavi. Samo da u glavi ostanem zdrav. Jednom sam prigodom imao na snajperu “četnika” s druge strane bojišnice u okolici Generalskog stola. Penjao se na neki drveni stup i pokušavao prikopčati neku strujnu žicu. Dugo sam ga promatrao. I imao ga na nišanu. Mogao sam ga skinuti, jednim metkom. Mogao sam, bio sam u prigodi, imao sam ga kao na dlanu. Razmišljao sam koliko riskira svoj život da bi na vrlo priprosti način prikopčao nekakvu struju na toj, kako oni to zovu banderi. Nije bio u vojničkoj odori, već u nekakvim izlizanim hlačama i običnoj vjetrovki. I nisam pucao. Ne kajem se niti danas što to nisam učinio, upravo stoga što sam, nakon sudbine moga brata, htio ostati zdrav u glavi. Demobiliziran sam u lipnju 1992. Nastavio sam predavati u školi. Nisam nikada tražio vojne počasti niti posebne beneficije za sudjelovanje u ratu. Niti ću to ikada tražiti. Svoju sam sadašnju suprugu upoznao u Zagrebu 2005. Ubrzo smo se vjenčali i odlučili živjeti u Vukovaru. Ona je rodom iz Vukovara i njen je roditeljski stan bio obnovljen pa smo odlučili tamo živjeti. U međuvremenu, dobili smo trojicu sinova, a ja i posao u Vukovaru. Ona ne radi, posvetila se odgajanju naših sinova. Pomirenje nemoguća misija Dolaskom u Vukovar, vidio sam da je tzv. pomirenje između lokalnih Srba i nas zapravo nemoguća misija. Unatoč svim programima reparacije kuća i jednih i drugih, nastojanja suživota. Jednom sam prigodom čuo razgovor dvojice mještana Vukovara, ili možda došljaka, jer su govorili vrlo izraženim srbijanskim naglaskom po čemu sam zaključio da su možda po nekom zadatku došli u Vukovar. Razgovor je tekao otprilike ovako: “Treba to da se izvede kao što su to radili šiptari na Kosmetu. Doseljavati naše od svukuda.” Lecnuo sam se do srži. Počeo sam intenzivnije pratiti politiku, primijetivši da se njihova djeca, djeca Srba, grupiraju i ne druže s hrvatskom djecom. Dok je na vlasti bio HDZ nekako se sve odvijalo diskretnije. Dolaskom Željka Saba za gradonačelnika, ta politika doseljavanja Srba iz svih krajeva Hrvatske u Vukovar se intenzivirala. Željko Sabo nije imao sluha za čuti i vidjeti kako se u Vukovaru provodi tiha okupacija. Čak me je jednom, kada smo bili na nekom prijemu glazbenih večeri u Vukovaru, a ja sam u posve neformalnom razgovoru rekao svoje sumnje, označio kao sumnjivu osobu, koja iz redova HDZ-a podriva pomirenje i suživot Hrvata i Srba u Vukovaru. Odgovorno tvrdim da  Milorad Pupovac i dr. Vojislav Stanimirović planski doseljavaju Srbe iz ostalih krajeva Hrvatske, koji kupuju kuće i stanove u Vukovaru, Borovom Selu. I izbjegli Srbi iz Hrvatske, rasprodavaju svoju imovinu u dijelovima gdje su nekad živjeli, prije akcije Oluja. To čine preko posrednika, odvjetnika iz Hrvatske, a i iz Srbije, a potom se doseljavaju u Vukovar. Dok se sve više Hrvata iseljava iz Vukovara, a posebice u ovim kriznim vremenima kada je za mlade pronaći posao u Hrvatskoj postalo preteško. Ako se itko pozabavio pozornijim proučavanjem djelovanja Milorada Pupovca, morao bi shvatiti da je riječ o izrazito vješto prikrivenom promicatelju srpstva, koji izvrsno vlada hrvatskim jezikom i prigodom svakog posjeta Beogradu govori upravo hrvatskim jezikom, dajući do znanja Hrvatima i Hrvatskoj kako je on hrvatski političar. Ipak, pozornijem promatraču neće promaći kako su njegovi postupci u posvemašnjoj kontradikciji s njegovim dobrim hrvatskim jezikom i tobožnjoj lojalnosti hrvatskoj državi. Nešto manje je opasan Vojislav Stanimirović, jer je transparentniji od Pupovca. Odgovorno tvrdim da će, ako se nešto kardinalno ne promijeni u hrvatskoj politici, hrvatski grad Vukovar, za 10 do 15 godina postati srpski Vukovar pa slijedom ove tihe okupacije jednom  i teritorijalno srbijanski grad, teritorij.” Za kraj ove ispovijesti hrvatskog učitelja iz Vukovara za Dnevno.hr, B. M., zamolio je da se uz njegovu priču emitira snimka razrušenog hrvatskog Vukovara iz 1991., uz glazbenu podlogu Handleovog Sarabande.