PUŠKU ZAMIJENIO, TOPLIM OBROCIMA

PDN: Razgovarali smo s MM (podaci poznati redakciji Portala dnevnih novosti), hrvatskim braniteljem koji je završio osposobljavanje za udomiteljstvo odraslih osoba. On trenutno brine za dva štićenika, od kojih je jedan dragovoljac Domovinskog rata i invalid, a drugi je osoba s posebnim potrebama. MM je s nama podijelio svoju nesvakidašnju priču. 

PDN: Kako ste odrastali?

MM: Rastao sam i odrastao u jednom slavonskom mjestu u vrijeme kad je ponekad bio dovoljan pogled roditelja da znaš što te čeka. Bili smo bez tehnološkog napretka kao današnja djeca, ali oni opet ne znaju cijeniti to što imaju. Dijete sam radnika i domaćice tako da sam znao za vrijeme školskih praznika po ljetu ići u prve nadnice da steknem radno iskustvo i tako sam zarana naučio raditi. Zaslužiti da ne moram tražiti od roditelja.

PDN: Koje ste škole pohađali, te kakvo ste zvanje ili zanimanje stekli?

MM: Završio sam osmogodišnju školu i  srednju školu za stolara. U struci nisam imao prilike raditi jer srednju školu završavam ratne 1991. godine. To je bilo grozno. Završio sam školu, ni sam nisam znao što dalje, posla naravno nigdje nije bilo, pa sam tu i tamo nešto radio, pomagao kod kuće, susjedima i po selu, samo da zaradim nešto.

PDN: Kako ste i kada sudjelovali u Domovinskom ratu?

MM: I onda je stigao poziv. Pa tako dana 06. 08. 1993. odlazim na odsluženje vojnog roka koje traje deset mjeseci. Služio sam u Požegi, Križevcima i Virovitici. Nakon odsluženja vojnog roka odlazim u GNS Vinkovce na obuku za ulazak u profesionalni sustav, te dana 01. 11. 1994. godine pristupam u samostalnu 82. gardijsku bojnu kasnije 4. bojna 3. gardijska brigada „Kune“. Sudjelujem u vojnim operacijama istočnog obrambenog štita koje su poznate pod imenima „Feniks“ i „Zid“.  Ostajem u gardijskoj brigadi „Kune“ i nakon rata,  do svog umirovljenja 01. 12. 2015. godine. Žao mi je što se od samog početka nisam uključio u obranu Republike Hrvatske, ali bolje ikad nego nikad.

PDN: Kako ste postali udomitelj i zbog čega?

MM: Pred kraj rata završavam osposobljavanje za udomiteljstvo odraslih osoba. Jer čovjek nikad ne zna kamo će ga život odvesti. Udomiteljstvo kao i  biti vojnikom ne smatram poslom nego pozivom. Ima izreka "svi su pozvani, rijetki su odabrani". I tu započinjem s novim životom.

PDN: Koliko sada imate štićenika i jesu li hrvatski branitelji?

MM: Trenutno imam na skrbi dva štićenika. Jedan od njih je jedan dragovoljac Domovinskog rata bez obje noge, hrvatski ratni vojni invalid. Stradao je u veljači 1992. godine u Osijeku, gdje su nagazili na mine. Posljedica toga je da je kasnije ostao bez nogu. Pokušavao je riješiti invalidsku mirovinu, ali zbog spleta okolnosti to nije uspio. I gle čuda bez nula je kuna primanja. Onaj dan kad je u Saboru bilo riječi o novom zakonu o braniteljima i novom zakonu o civilnim stradalnicima Domovinskog rata kuži i on da će na kraju neki agresorski vojnik imati naknadu, a on nema ništa,  ima spomenicu Domovinskog rata. Za njegova prava nitko se ne brine, srećom pa ima gdje biti, krov nad glavom i topli obrok. Sada ima 65 godina i više mu se ne da boriti s birokracijom, dokazivati da je ozljeda zbog kojih je ostao bez nogu posljedica učešća u Domovinskom ratu, tako je sad pod ingerencijom Centra za socijalnu skrb. Drugi štićenik je osoba s posebnim potrebama, što iziskuje dodatnu skrb o njemu.

PDN: Smatrate li to poslom ili ima ljubavi u brizi prema onima kojima treba Vaša skrb? Kakvo je to zanimanje?

MM: Kada kao muška osoba služiš stare i onemoćale roditelje tad osjetiš da ti je to poziv. U narodu je fama da je udomiteljstvo poput farme gdje 25-og u mjesecu očekuješ poticaj, ali udomitelj je osoba koja je u pogonu 24 sata 365 dana bez godišnjeg odmora. Znali su nam reći na susretima udomitelja, prije pandemije covid19, da radimo grešku jer se previše vežemo uz štićenike. Ali drugačije se i ne može i zato je sad kad je potreba sve veća udomitelja sve manje.

PDN: I za kraj, poruka onima koji bi se bavili poslom uz mirovinu?

MM: Poruka za one koji su u mirovini, a zdravlje ih služi - kad se situacija sa covid19 smiri pokrenite se, nemojte se prepustiti očaju. Potrebe za radom na većim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima su velike. Također za branitelje postoji mogućnost zajedničke zadruge, proizvodnje opg proizvoda i njihova prodaja. Najgore je kad se čovjek, jer je svjedok nepravde svake vrste, prepusti očaju. Trebamo se i mi sami pokrenuti, a ne jedino voditi ionako bespredmetne rasprave po društvenim mrežama koje uopće i ne utječu na život, kako nas vole nazivati, "malog čovjeka".