Vijesti Najčitanije
PUŠU NOVI POLITIČKI VJETROVI: Neojugoslavenskim strukturama se bliži potpuni krah
Hrvatski se narod polako budi. Iako je Savez za Hrvatsku još uvijek velika enigma čiji rezultat na izborima može pomrsiti planove mnogima, Josipović i neojugoslavenska i postudbaška klijentela znaju odakle prijeti prava opasnost njihovoj prljavoj raboti. Ne od Karamarka.
Koliko je Hrvatskoj nasušno potrebna snažna doza novog domoljublja, suvišno je i govoriti. Rastočeno i podjeljeno hrvatsko nacionalno biće, umrtvljen nacionalni zanos koji nas je krasio i na životu održao u kritičnom povjesnom razdoblju 90-ih godina, te isušena gospodarska baza i, kao golemim usisavačem usisana državna, javna i osobna financijska sredstva građana, dokaz su neviđenih razmjera nacionalne izdaje. Jer, bez obzira na nesmiljenu pljačku svega što se opljačkati dalo, u suštini se tu ipak jedino radi o nacionalnoj izdaji kroz udruženi zločinački pothvat svih, od 2000-tih godina pa do sada, vladajućih političkih kvazielita i njihovih međunarodnih sponzora. Jer upravo su one te koje su svojim ponašanjem i donešenim zakonima omogućile poniranje nacije u bezdan očaja, depresije, siromaštva, kivnje na vlastitu državu. Državu, koju su nam političari, zadojeni vlastitim bogaćenjem te lažnim domoljubljem i s rukom na srcu prikrivenom iskonskom, u zloćudnoj Jugoslaviji dugo kovanoj mržnji prema svemu hrvatskom, svjesno i namjerno obesčastili, ponizili, u crno zavili. Okoštale jugoslavenske strukture kroz nadzor ključnih financijskih i gospodarskih poluga te režimskih medija, svoju prljavu protuhrvatsku rabotu nastavljaju dalje, do ispunjenja svoje zadaće tj. eutanazije hrvatske državnosti i tradicionalnog i katoličkog nasljeđa hrvatskoga naroda, uvijek tako remetilaćkog prema zlokobnim geopolitičkim planovima svjetskih moćnika. Ti hrvatski vlastodršci osjećaju se nedodirljivima kroz uspostavljenu bipolarnu ravnotežu snaga i interesa lažnih domoljuba i lažnih ljevičara kroz bipartijski politički sustav, umrežen međusobno i premrežen interesno bivšim komunističko-udbaškim kadrovima i njihovim današnjim nasljednicima.
Međutim, hrvatski se narod ipak polako budi, iako bismo svi željeli da to bude puno brže i intenzivnije. Brže ne može zbog velike količine po narodu bačenoga otrova razdora i samodestrukcije te, kao nigdje u Europi prisutne inficiranosti komunističkom ideologijom. Neovisno o istom, proces hrvatskog buđenja je započeo i više ga nitko ne može zaustaviti bez obzira na različita medijska podmetanja, spinove i manipulacije istinom, poviješću, Domovinskim ratom. Vladajuća i lažna oporbena politička oligarhija uviđaju nadolazeće vjetrove promjena te su se za iste počele pripremati i preslagivati snage.
Okidač promjena-oslobađanje hrvatskih generala
Prema autoru dostupnim saznanjima, okidač i zvono za uzbunu vladajućima bila je oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču. Bio je to potpuno neočekivani udarac vladajućoj nomenklaturi i njihovim različitim „nevladinim" udrugama za ljudska, manjinska i kakva sve još ne prava. To je bio trenutak istinskog potresa dugo uspostavljanog okvira obnove bivše Jugoslavije i oformljenog pokreta za realizaciju tog podlog, narodu podvaljenog projekta, na čelu kojega je predsjednik RH Ivo Josipović. Vlasti su se tada uistinu prestrašile svehrvatske nacionalne euforije koja je iz temelja protresla Hrvatsku i narodnog traženja odgovora i snošenja odgovornosti svih ključnih vinovnika nacionalne izdaje, a njih je, uz haškog krivokletnika Mesića, bilo previše a da se ne bi pregrupirali i zaštitili. Epilog te priče je poznat. Ne samo kako nitko za izdaju nije odgovarao, nego su njeni ključni nositelji i dalje nastavili voditi državu ili uživati u stečenim „zaslugama" (Mesić, Josipović, Pusić i još čitav niz drugih narodnih „velikana").
Ključna činjenica zašto su vladajuće strukture uspjele tako bezbolno amortizirati hrvatski nacionalni zanos i istodobni narodni gnjev (sjetimo se samo zvižduka stotina tisuća ljudi na spomen imena Josipovića, Milanovića i dr. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, po dolasku oslobođenih generala) zbog više od desetljetnog ugnjetavanja, ponižavanja i gaženja dostojanstva, leži u samo jednoj ključnoj činjenici i u jednoj ključnoj osobi koja je po tko zna koji put protuhrvatskim interesima omogućila opstanak na našoj političkoj sceni. Radi se o više od jednog desetljeća detuđmaniziranom, odnarođivanom i eutaniziranom HDZ-u i njegovom lažnom domoljubno orijentiranom čelniku Tomislavu Karamarku. Druge, relevantne oporbe u tom trenutku na hrvatskoj političkoj sceni nije bilo. Narod je u tim trenutcima samo čekao na „mig" novoga vođe, kako se tada mislilo, hrvatskih zdravih desnih snaga, u liku Tomislava Karamarka (na domoljubnoj retorici i detuđmanizaciji te je godine i preuzeo HDZ). Međutim to je izostalo jer je „mig" stigao Karamarku iz određenog centra moći, a zbog kojeg je Karamarko i postao šef najveće oporbene stranke. Pasivno Karamarkovo držanje i nemušti odgovori istoga na upite o njegovoj ulozi u uhićenju generala Gotovine (ne smije odgovoriti jer ga veže tajna!!!) omogućili su konsolidaciju i Josipovića i Milanovićeve Vlade koji su kroz odane im medije i lukavim govorima otupili nacionalni zanos i pretpostavljena očekivanja.
Upozorenje, akcija vladajućih i reakcija nove hrvatske desnice
Ali vladajući su shvatili poruku. Nacionalni naboj i dostojanstvo hrvatskoga naroda nije bilo ubijeno bez obzira na količinu, u, za taj projekt utrošenih novaca, formirane logistike, ustrojenog državnog i sigurnosnog aparata i na funkcije postavljenih odanih partijskih kadrova. Trebalo je promiješati i osvježiti političku scenu. Oporbu, na čelu s nemoćnim i aferama nagriženim i opterećenim HDZ-om, pod vodstvom iskompromitiranog i retorici nevičnog Karamarka, neojugoslavenska vodeća državna nomenklatura nije doživljavala kao problem, a ne doživljava ih niti sada usprkos navodnoj žestokoj međusobnoj borbi i suprostavljenoj retorici. Veći im je problem od HDZ-a postao sam SDP kojega probuđeni hrvatski narod sve ćešće i otvorenije proziva za nesposobnost ali i, po njih puno gore, za restauraciju jugoslavenstva i komunističke ideologije kao društvenog i političkog anakronizma i vraćanja kotača povijesti unatrag kao europski raritet. Sve te neojugoslavenske domaće silnice, na čelu s Josipovićem, i potječu najvećim djelom iz baze SDP-a. Stoga su oni, svjesni SDP-ovog komunističkog nasljeđa, a koje je u suprotnosti s modernom ljevicom EU tipa koja se morala svog komunističkog nasljeđa javno odreći, od SDP-a digli ruke i spas pokušavaju naći kroz nove političke opcije lijeve provenijencije, navodno neopterećene komunizmom i Titovim zločinima. To su prije svih Nacionalni forum, Josipovićevog prijatelja Nikice Gabrića i bivšeg Titovog omladinskog čelnika, i OraH bivše SDP-ove ministrice Mirele Holy. Kroz te bi stranke, uz pomoć ostalih kukurikavaca i Lesarovih Laburista, oni htjeli zadržati vlast, a da se pri tom ne moraju odreći ni jugoslavenske ni Titove ideologije s kojima ovi novi kao nemaju nikakve veze. Josipovićeva retorika se pri tome lažno mijenja u smislu „okrećemo se budućnosti, a povijest ostavljamo povjesničarima" ali pri čemu se on ne želi razračunati s zločinačkim Titovim i jugoslavenskim režimom koji mu, po navedenom programskom projektu, mora i dalje služiti kao ideološka potka za restauraciju Jugoslavije kroz tzv. regiju. Zato je i više nego razvidno medijsko friziranje stvarnih snaga tih dviju novih političkih opcija na hrvatskoj političkoj sceni te praćenje njihovog gotovo svakog koraka, nastupa, formiranja podružnica i sl.
Ali Josipović i neojugoslavenska elita previdjeli su preslagivanje snaga i na političkom desnom spektru. Potpuno ih je zatekla sposobnost objedinjavanja većine desnih stranaka, kao sušta suprotnost njihovog gotovo dvadesetogodišnjeg međusobnog sukobljavanja, pa i otvorenog ratovanja, kao i taština stranačkih čelnika. To je konačno uspjelo kroz formiranje Saveza za Hrvatsku čiji su čelnici uvidjeli svu opasnost još jednog poraza istinskih domoljubnih snaga i to po samu opstojnost hrvatske države. Iako je Savez za Hrvatsku po mnogo čemu nesavršen, on je istinski pokušaj podređivanja uskih osobnih interesa višim nacionalnim ciljevima i istinska alternativa onim domoljubno orjentiranim hrvatskim biračima koji su prečesto na izborima apstinirali ne želeći dati svoj glas odnarođenom HDZ-u ili rascjepkanoj desnici. Stoga uistinu nije jasno zašto se netko treba bojati SZH kao neke podmetnute opcije, nesposobne zato što do sada nisu obnašali vlast!, koja razjedinjuje obnovljeni HDZ i sl.. Kao prvo, HDZ je još daleko od svoje konsolidacije i istinske demokratizacije dok mu je Karamarko na čelu. Kao drugo, zašto na političkoj sceni ne bi bio poželjan još jedan domoljubni blok bez kojega se neće moći formirati buduća vlast, kada znamo što su sve Hrvati od 2000. godine do danas proživljavali. A proživljavali su stranački bipolarizam kroz izmjenu vlasti HDZ-a i SDP-a, pri čemu se upravo HDZ uvijek predstavljao domoljubnom opcijom. Gdje nas je to dovelo vidimo sada. Zašto se onda upravo te dvije stranke tako trude iz petnih žila omalovažavati Savez za Hrvatsku? Vodstvo HDZ-a to čini kroz etiketiranje Saveza kao, ni više ni manje Josipovićevog projekta (neovisno što je Savezu upravo Josipović redovito na tapetu najomraženijih političara), a SDP taj isti Savez kroz partiji odane medije sustavno ignorira, a veliki se prostor neopravdano daje Nacionalnom forumu i Orah-u, uz uvijek sveprisutne SDP i HDZ. Zdrava logika kaže da se favorizira onoga koji ti paše, a ignorira one kojih se plašiš.
Korjenite promjene su na vidiku
Ali skupovi Saveza za Hrvatsku ukazuju da se stvari u Hrvatskoj ipak mijenjaju. U dvoranama onih hrvatskih gradova gdje se SZH do sada predstavljao, od Vukovara, Slavonskog Broda, Siska, Šibenika, bilo je i po 500-tinjak ljudi, a ključni mediji su to sustavno ignorirali. Pri tome, primjerice, oni prate skupove dviju spomenutih novih lijevih strančica na kojima se ponegdije pojavi i samo 10-ak ljudi. Što je onda tu na djelu? Tko je u toj priči čiji igrač? Pametnom čovjeku nije teško zaključiti. Ono što sigurno jest, da je Savez za Hrvatsku bio na mjestu HDZ-a u vrijeme povratka naših heroja, haških uznika, narod bi imao svog političkog „glasnogovornika" koji bi postavljao neugodna pitanja protunarodnoj vlasti i tražio političku ali i kaznenu odgovornost za izdaju. Te bi domoljubne snage znale kanalizirati narodni gnjev i probuđeni nacionalni ponos i za nenasilno rušenje protunarodnih vlasti makar kroz mirne ali trajne prosvjede, građanski neposluh i sinkronizirane akcije s radništvom i seljacima kroz štrajkove i sl. oblike sindikalnih i politički legalnih akcija. To se sve vidi iz programskih točaka Saveza za Hrvatsku. Sve je to imao kao na tanjuru servirano i sve je to mogao napraviti Tomislav Karamarko ali nije. Zbog njegovog pasivizma, a u stvari zaštite protuhrvatskog projekta u koji je već puno uloženo, mi smo još uvijek tu gdje jesmo, samo u još težem gospodarskom i svekolikom drugom položaju.
Bez obzira što ih mediji ignoriraju, Savez je još uvijek velika enigma čiji rezultat na izborima može pomrsiti planove mnogima. Josipović i neojugoslavenska i postudbaška klijentela znaju odakle prijeti prava opasnost njihovoj prljavoj raboti. Poglavito će se to vidjeti ukoliko Milan Kujundžić otvoreno nastupi na sceni kao predsjednički kandidat Saveza za Hrvatsku. Mediji to više neće moći ignorirati jer hrvatski narod s pravom očekuje novu dozu zdravog hrvatskog domoljublja kao protuotrov koji će za uvijek neutralizirati komunističke, projugoslavenske i velikosrpske elemente s hrvatske političke i cjelokupne društvene scene.
- Autor: Zoran Meter
- Photo: Ivica Galovic/PIXSELL
