Ranjen sam na prvoj crti, papiri se izgubili, sada živim od socijalne pomoći (VIDEO)

Posjetili smo Sašu Malleg iz bjelovarskog prigradskog naselja Gornje Plavnice. Sudbina je htjela da se ne bori u Hrvatskoj, već kao hrvatski državljanin u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik 106. oraške brigade HVO-a. Tu mu se nakon ranjavanja preokrenuo život naopačke. Evo što on govori o svemu:
Saša Malleg, koji se nije uspio boriti na Hrvatskom tlu, već je isto s navršenih 18 godina otišao u Orašje, u Bosansku Posavinu. Odmah kod dolaska, zamijetili smo staru derutnu kuću i slobodno možemo reći da je i opasno za življenje u njoj. Idemo malo o Saši:
Rođen sam 08.03.1975 god. u Bjelovaru. Odrastao i živim u Gornjim Plavnicama kbr. 187. Udaljeno 6 km od Bjelovara. Hrvatski sam državljanin od rođenja.1993 s napunjenih 18 godina želim pomoć u obrani i stvaranju Republike Hrvatske pokušavam se prijaviti u HOS, međutim u to vrijeme HOS je već u raspadu i ne uspijevam. Pokušavam se prijaviti u Hrvatsku Vojsku koja me odbija jer još nisam odslužio vojni rok. U 10-tom mjesecu 1993. godine stupam u kontakt s udrugom HRVATSKI VITEZ u Zagrebu koja prikuplja dobrovoljce za HVO za Bosansku Posavinu i tu se prijavljujem bez problema. Sjedamo u stari Mercedes i voze nas u Orašje-tako sam završio u HVO-u..
Svoje dane ondje provodim na prvoj crti bojišnice, pod svakodnevnom puščanom i minobacačkom paljbom. 08.12. 1993. u noćnim satima bivam ranjavan od minobacačke granate dok sam bio na straži.
završavam u ratnoj bolnici u Tolisi odakle me šalju u bolnicu u Slavonski Brod zbog težine zadobivenih ozljeda.
Puknuće arterije u lijevoj nozi i ozljeda živca u istoj nozi, potkoljenica i stopalo. Rane sanirane u Slavonskom Brodu i nakon 20-tak dana sam pušten kući, dovezen sanitetom.
Liječenje nastavljam u Bjelovarskoj bolnici, a zatim 6 tjedana u Varaždinskim Toplicama . Liječenje se nastavlja u Bjelovaru, pretrage, a zatim i fizikalna terapija.
Liječenje mi je bilo onemogućeno sredinom1995. godine kada mi je rečeno da potvrda koju sam do tada koristio za liječenje, a koje je izdalo Ministarstvo u Orašju više ne vrijedi za moje daljnje liječenje u RH.
Zatim ,1994. godine dobivam poziv za vojnu liječničku komisiju zbog utvrđivanja stupnja invalidnosti na kojoj dobijem 70 posto invalidnosti na rok od 3 god. (gdje i od koga)
Ponovo sam pozvan na komisiju 1997. godine koja mi utvrđuje 40 posto trajne fizičke invalidnosti. Isti dan predajem kompletnu dokumentaciju u Ured za skrb o braniteljima u Orašju koji tu istu dokumentaciju trebaju proslijediti dalje za Mostar na reviziju i priznavanje RVI-a (kamo) i tada nastaju problemi.
Mojim papirima se potpuno gubi trag. Nikad nisu stigli do Mostara i revizije plaću koju sam dobio do kraja 1997-98 mi obustavljaju
2014 šaljem zahtjev za priznavanje RVI u ministarstvo branitelja županije posavske koji je odbijen i na koji se žalim. Žalba je odbijena jer citiram sad-
Zakon je stupio na snagu 04 god te je pravo na zahtjev za ostvarivanje statusa RVI-A zastarjelo 2007 godine. Mnogi će reči što me tjeralo u Bosnu, mladost, ludost.
JESTE LI POKUŠALI OBNOVITI POSTUPAK PO NOVOM ZAKONU O PRAVIMA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA I ČLANOVA NJIHOVIH OBITELJI, KADA SU I PRIPADNICI HVO UVRŠTENI U ISTI?
Nisam, jer ne znam kome se obratiti. Nadam se da će netko ovo pročitati i znati što učiniti i što napraviti. Ne znam koji je moj status, što mogu ostvariti, jer radno sam nesposoban, uvjeti života loši, a sve teže se živi.
Danas živim od 800 kn socijalne pomoći koja mi ne pokriva osnovne životne potrebe.
Živim u kući koja je građena sredinom prošlog stoljeća, kojoj krov pušta i koja je sva ispucala od godina, bez wc-a i bez kupatila i dođe mi da ujutro ne ustajem iz kreveta nego da prespavam cijeli dan. Do sada sam pokušao počiniti dva suicida, zadnji pokušaj je bio prije oko mjesec dana, ali sav skršen nešto mi govorilo nazovi Šekija (Dražen Šemovčan) i tu je počelo razgovorom, predložio mi je psihijatrijsko liječenje koje u prvi moment nisam prihvati, nisam mogao puno razgovarati i prekidali smo razgovore. Bio je ustrajan, da prebrodim krizu i uspio me nagovoriti ipak da pristanem na bolničko liječenje. Primirio se jesam, ali problemi su ostali i ne znam više kome da se obratim.
Ne znam na što se odnosi ovaj dio u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji,
Članak 14.
(1) Državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (»Narodne novine« ‒ Međunarodni ugovori, br. 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema GLAVI IX. ovoga Zakona.
-(3) Pod pripadnikom borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane iz stavka 2. ovoga članka u smislu ovoga Zakona podrazumijeva se pripadnik Hrvatskog vijeća obrane i policije Hrvatskog vijeća obrane koji je sudjelovao u oružanom otporu i djelovao u izravnoj vezi s pružanjem otpora u obrani suvereniteta
(4) Pripadnost borbenom sektoru osobe iz stavka 2. ovoga članka dokazuje se uvjerenjem o pripadnosti HVO-u koje izdaje nadležno tijelo Bosne i Hercegovine. Ta od 18. rujna 1991. do 23. prosinca 1996. godine, mada je Šeki poslao upit i znam da se vodim u Uredu za obranu u Orašju, ali ja više ne znam što mogu, a što ne, stoga molim ako je netko bio u ovakvoj situaciji da mi pomogne savjetom.
Isto tako, ako je netko voljan da mi pomogne ili u hrani, financijskoj pomoći na zaštićeni broj računa ERSTE BANK HR1124020063202552218 ili putem pošte na ime Saša Malleg, Gornje Plavnice 187, 43 000 Bjelovar, bio bi puno zahvalan.
Za kuću ne znam, to je previše novaca za adaptaciju, jedino grad Bjelovar kad bi mi pokušao riješiti neki nužni smještaj, jer ovo se ne isplati popravljati. Ne tražim kruha preko pogače, ali mladost mi je otišla jednim ranjavanjem, živim život kojim živim, više gladan nego sit, sve više depresivan i da nema ljudi koji mi pomognu i tako moralno podignu, ne znam kako bi to završilo.

Malo o ribičiji
Saša - hahah, ništa od toga prijatelju nema se novaca ni za to ove godine, a to mi je bilo jedino što me je opuštalo, a to mi je bilo jedino što me je opuštalo, mjesto gdje sam mogao zaboraviti na sve, ali očito sav pribor ide na prodaju.