Rastanak

Polako ali sigurno približava se vrijeme kad, sviđalo se to meni ili ne, moram priznat samoj sebi da sam izgubila skoro sve bitke koje sam vodila i da snage za daljnju borbu više nemam. Ostaje mi još samo pogledat istini u oči i oprostit se od države koju su sanjali moji djedovi a moja ju braća krvlju stvorila. Za desetak dana Hrvatska i službeno prestaje biti samostalna i suverena država i utapa se u blato propalog projekta zvanog Europska unija. Čak i oni koji su nas bezočnim lažima uvjeravali kako ulaskom u EU nećemo izgubit suverenost nemaju više snage za laži, a zašto bi uostalom i lagali više kad su postigli svoj najveći cilj a to je da hrvatske države više nema. Ruku na srce, hrvatska samostalnost umrla je s njenim utemeljiteljem a ovih 13 godina država je preživjela samo zahvaljujući kukavičluku njenih neprijatelja koji se nisu imali hrabrosti suočit s nama u frontalnoj borbi ali su nas zato potukli do nogu u ratu za koji nismo bili spremni i na način koji je nepoznat ljudima čistog srca. Nisu nas porazili u svojoj mudrosti nego u našoj naivnosti kojoj je glupost vjerna pratilja. Zašto je tomu tako sad je kasno raspravljat, raspravlja se o tome već dugi niz godina, napisano je tisuće članaka i kolumni, objavljena je mala biblioteka dokaza, no sve je to bilo uzalud jer nije bilo dovoljno pameti da se sve to stavi pod istu kapu. Sve mudre misli, sva ljubav i sav trud raspršili su se na stotinu strana, pa smo iako u većini, izgubili od onih koji osim što nam ne mogu parirat kvantitetom ne mogu nam se ni približiti kvalitetom Sve što je ostalo od te uzaludne borbe, a nije zanemarivo, ostala je generacija koja dolazi iza nas. Davno sam rekla ćemo morat čekat da naša djeca odrastu i stvore Hrvatsku onakvom kakva treba biti jer ono najbolje što je Hrvatska imala u našoj generaciji ostalo je na bojišnici duhom ili tijelom. Ono što je preostalo bilo je nedovoljno za obračun s komunističkom ideologijom, 50 godina silom ugrađivanoj u glave i srca politički neukog naroda. Gledajući ovu mladost koja dolazi, koja se okuplja na prosvjedima, koja se veseli povratku generala, koja prikuplja potpise za referendum usprkos tome što ih komunistički okot fizički napada, gledam zraku sunca koja se probija između teških i tmurnih oblaka. Doka ta zraka sunca ne ojača i ne ugrije naše umorne duše ostaje mi samo povući se u mir i tišinu, daleko od dnevno političkog kaosa i pametnih komentara onih koji sve znaju a ne čine ništa. Možda s vremenom prođe ova letargija, možda još pronađem snage za nove bitke ali sada se samo želim odmarat od uzaludne borbe, uživat u cvrkutu ptica, u mirisu trave i uspomenama na dane ponosa i slave. Državu smo izgubili, kad vidim u što se je na kraju pretvorila možda je i bolje tako. Tek kad si priznamo da je više nema moći ćemo počet stvarat novu, jer izgubljena država ne znači izgubljenu Domovinu. Domovinu nam nitko nikad ne može oduzet niti iščupat iz srca ako ju iskreno ljubimo. Iskrena ljubav preživi sva iskušenja, sve poraze i sve patnje. Preživjela je tisuće godina u srcu pravih Hrvata,preživjet će i u buduće.   Jasna Dautanac Izvornu vijest možete pogledati OVDJE