Rat je halucinacija onih bez domovine

Proteklog je tjedna obilježena obljetnica Oluje, vojno-redarstvene operacije koja je Hrvatskoj konačno donijela mir i povratak u normalnost civilnog života. Na taj je način zaokružena uspostava Hrvatske kao nacionalne države na čitavom teritoriju. Ako znamo da se to odvijalo u okružju u kome je Europa brisala nacionalne granice i koje je uopće bilo nesklono ideji nacionalne države, time taj događaj dobiva još više na izuzetnosti. Ta je operacija bila posebna po još nečemu – po egzodusu gotovo cjelokupnog srpskog stanovništva s okupiranog teritorija. To je događaj koji još uvijek izaziva kontroverze, mahom zbog toga što ga je teško uklopiti u kategorijalni aparat vladajuće politološke mudrosti. Jedni će, tako, reći da je to primjer etničkog čišćenja, drugi pak da se radilo o iracionalnoj gesti kao produktu manipulacije i straha. I jedno i drugo je promašeno. Jer, ipak je teško previdjeti da se tu radilo o svjesnoj odluci naroda da želi dijeliti sudbinu s onima koje smatraš sličnima sebi, nego s onima koje smatraš različitima od sebe. Bio je to još jedan šamar vladajućoj globalističkoj ideologiji, koju su elite željele nametnuti svijetu. Možemo reći da je nacionalizam našao svoje puteve i odgovore kada su svi okolo tražili rješenja na drugoj strani. S Olujom je, tako, poljuljana i zadnja nada globalnih elita da njihova vizija svijeta nudi bilo kakvo rješenje postojećih sukoba. Globalistička ideologija ima dugu povijest, koja seže barem sto godina unazad. Ona počiva na interpretaciji dva svjetska rata kao rezultata nacionalizma masa. Intelektualne i političke elite drže se vjerovanja da slavljenje nacionalnog identiteta uvijek vodi u međunacionalne sukobe i rat. S tim su argumentom vladajuće elite na Zapadu puno stoljeće tražile način kako da poraze nacionalizam, slaveći nadnacionalne utopije. To je argument koji će vam ponuditi kada opravdavaju projekt izgradnje Europske unije; to je argument kojim se opravdava postojanje međunarodnih ekonomskih organizacija, poput WTO ili MMF-a; to je, na kraju, i geslo pod kojim se danas opravdava ilegalna imigracija i napadaju populistički pokreti u Europi i Trump u SAD. Globalistička elita u njihovom uspjehu vidi opasnost za vlastiti razlog postojanja. Jer, što ako nacionalizam zavlada svijetom, i umjesto rata donese život u normalnosti i mir? Grubo uzevši, postoje dva tipa nacionalizma, “francuski”, koji je etatistički, nametnut odozgo, koji državu vidi kao neku vrstu Ujedinjenih nacija, i “germanski” tip, u kome se nacija ne definira preko države, već preko dijeljenja zajedničkog kulturnog i etničkog naslijeđa. Drukčije rečeno, postoji nacionalizam vladajućih klasa i nacionalizam podređenih. Prirodno je da elite svoj nacionalizam doživljavaju kao dobar, dok etnički nacionalizam žele prikazati kao loš i uzrok svih zala. 
 Jugoslavija je kao projekt svoj uzor i svoj raison d’etre imala u “francuskom” modelu nacionalizma. Bio je to projekt u kome su se trebale istaliti sve nacije u jednu cjelinu, u kojoj bi nestale sve posebnosti, a svi ljudi postali braća. Svako isticanje etničke posebnosti značilo je i životnu opasnost za takav jedan projekt. Geneza rata u Jugoslaviji nam, pak, pokazuje kako uzroci toga rata nisu bili motivirani međunacionalnom mržnjom, kako nam govori standardna mudrost, već mržnjom vladajućih klasa protiv nacionalizma i pokušajem da se zaustavi proces uspostave nacionalnih država koje bi imale etničko obilježje. Ono što privrženici globalističkog poimanja nacije nikako ne mogu “provariti” u slučaju Domovinskog rata, pa i akcije Oluja kao njegova završnog čina, jest da je to bio obrambeni rat u čijoj osnovi je stajao motiv uspostave nacionalne države, dok je agresija provođena u ime očuvanja nadnacionalne jugoslavenske utopije i borbe protiv uspostave “novog fašizma”. To je razlog zbog kojeg se Vučić može iz Bačke Palanke razbacivati etiketama “ustaštva” i “fašizma”, i pritom zvučati tako “europski”. Samo mu je Mutti ovih dana nešto slaba da mu da za pravo u toj “antifašističkoj” agendi. No, Vučić je tu nebitan. On se samo trudi uvježbati jezik globalističkih elita. Takav njegov diskurs, uostalom, samo govori da mu nije ni najmanje stalo do Srba u Hrvatskoj. Problem je što i dobar dio naših elita ima ambivalentan odnos prema nasljeđu Domovinskog rata, jer im sve to zvuči suviše nacionalno i plebejski. U briselskim kuloarima isticanje nacionalnog načela kao moralno superiornog nadnacionalnom nikako ne nailazi na dobar prijem. Nacionalizam danas znači obranu normalnosti i mira. Rat je samo halucinacija onih bez domovine. Borislav Ristić / Večernji list