Ratno iskustvo: Topusko

Srpanj 1991., u Hrvatskoj sve više i više četnici napadaju a JNA se otvoreno stavlja na njihovu stranu. U takvim okolnostima 20.07.1991. dolazi zapovijeda da se ide u Topusko. U Rijeci se okupilo 100-tinjak policajaca koji su dragovoljno pristupili u policiju na poziv vrhovnog zapojednika Franje Tuđmana za obranu domovine. Postrojeni gledamo se između sebe, slabo se poznamo a idemo u rat, situaciju u kojoj nikad nismo bili i neznamo što nas tamo čeka. Prvi put upoznajemo zapovjednika, osoba nižeg rasta, malo zdepast, pod rukom nekakav rokovnik. Nakon upoznavanja i zaduživanja oružja i municije isti odlučnim glasom nam govori: „Gospodo policajci idemo u Topusko,tamo se nalaze naše kolege koji su otišli prije nas, idemo ih zamjeniti. Od vas tražim; neću junaka koji će jurišati na bunkere kao Bošku Buha, neću živa četnika i hoću da se svi živi i zdravi vratimo doma“. Krećemo u tri autobusa , svatko sa svojim mislima o svemu što nas čeka, a ja razmišljam hoću li naći brata koji je otišao u prvoj grupi i je li živ, jer nikakvih informacija od prve grupe nije dolazilo. U večernjim satima oko 18-19 sati dolazimo u Gornji Viduševac, prvi put se susrećemo sa ratnom stvarnosti.Kod crkve ( koja će kasnije ostati zapamćena po tv snimci kad ju pogađa topovska granata) susrećemo našu braću policajce i gardiste. Malo zastajemo, pozdravljamo se, ljubimo se, iako se prvi put vidimo. Gledamo Banovinu i vidimo u daljini jedno mjesto kako gori. Pitamo koje je to mjesto , a gardisti odgovaraju: „gori Glina“. Nastavljamo put, te dolaskom u Topusko zatičemo sve porušeno a neke kuće još gore. Dolazimo do hotela na kojemu na prozorima nema ni jednog stakla. Gledajući iz tadašnje perspektive sve je puno policije i garde. Pitam policajce poznaju li mog brata a jedan policajc mi kaže da u kuhinji ima kuharica koja mu je rodica. Ne mogu vjerovati da u Topuskom ima našeg roda. Dođem u kuhinju tražim tu osobu, a ona mlada djevojka vesele naravi. Pitam je za brata i kakav smo rod, a ona kaže da je iz Benkovca tu je slučajno srela mog brata koji je iz Obrovca i da su se dogovorili ako koje pogine da drugi javi rodbini gdje je pokopan.... Nalazim brata, neobrijan i umoran kad me ugleda iznenađeno mi kaže: „Što si i ti došao?!“ Nemamo puno vremena za razgovor pa se pozdravljamo i on ode prema autobusu, a ja na mjesto postrojavanja i odlazak na liniju fronte. Već se spuštao mrak, domaći dečki nas odvode do položaja i kratko nas upoznaju sa situacijom na terenu i od kuda dolazi opasnost. Ostaje nas dvanaest i odmah se raspoređujemo i dogovaramo gdje će tko biti i koje ćemo zauzeti položaje jer rovova ili bunkera nema, samo kuće i štale. Od oružja imamo jedan puškomitraljez, dvije puške PAP-ovke i devet kalašnjikova, tri troblonske mine, i svaki po dvije bombe „kinderice“. Vidim ispred sebe vrt sa posađenom zelenom salatom, i betonski zidić visok 30 -40 cm. Idelno mjesto za leći, neće biti tvrdo a zid čuva od metaka. Upravo kad sam stavio šatorsko krilo i zauzimao ležeći položaj pored glave uz uho nešto oštro fijukne. Glava i tijelo u trenu se spojilo sa zemljom , a znoj me oblio... Mislio sam da metak samo fijuče u kaubojskim filmovima. Drugi dan upoznajemo se sa stanovništem, brzo se tu našlo i za pojesti i popiti sve od mještana koji su tu živili. Saznajemo da se selo zove Velika Vranovina, a naši položaji su iznad rijeke Gline a preko nje su četnici. Dok ležim ispod oraha dolazi jedna starica, gleda me kao da se poznajemo, a ništa ne govori ... u jednom trenutku mi kaže : „sinko što ti nisi išao, zašto si ostao?“ ..... Svi domaći dečki prasnuše u smijeh. Tek tada shvatim o čemu se radi. Koja slučajnost da od nas stotinu dođem na položaj kojeg je do tada držao moj brat, a slični smo i to je staricu zbunilo... Ispod našeg položaja i rijeke Gline prolazi cesta prema Hrvatskom selu (tako se zove). Četnici otvaraju vatru po nama a mi zauzimamo položaje. Imamo zapovjed da municiju štedimo, da vatru ne otvaramo ako ne vidimo četnika i ako nismo sigurni da ćemo ga pogoditi. Nakon kratkotrajne pucnjave sve se opet smiruje i dan prolazi u čišćenju oružja i izviđanju terena prema četnicima. Preko rijeke Gline na brdašcu kuća iz koje četnici osmatraju naše položaje. Padaju i prve granate, mi se stisli uz zidove kuća, drugog zaklona nema... Nakon 2-3 dana iz tog Hrvatskog sela koje se nalazi pod četnicima kroz šumu dolazi jedna djevoka, umorna, iscrpljena, plače.... Traži oca koji je otišao u Topusko, a nije se vratio. Od našeg položaja na brdu do rijeke Gline bilo je oko 200 metara, a između je bila cesta Hrvatsko Selo - Topusko. Kad nam je djevojka to ispričala nas nekoliko izvršimo obilazak te ceste i nađemo njenog oca ubijenog pokraj ceste. Srbi su pucali na njega, a mi smo mislili da pucaju na nas... Dolazi noć, kuće na kraju sela, oko kuća kukuruz izrastao preko dva metra, lagani povjetarac puše , a kako zapuše tako kukuruz šušti . Imamo osjećaj da četnici idu, strah se uvukao u sve nas, jedan drugog upozoravamo da se ne puca dok ne vidiš osobu. Noć je bila prokleto duga, a od straha nismo osjećali ni komarce koji su nas nemilice boli. Tako prolaze dani u isčekivanju i neizvjesnosti, avioni nas nadlijeću, snimaju naše položaje, čujemo da se na drugim položajima vode teške borbe. Dolazi i ta noć, noć snage, noć odlučnosti, noć kad nema uzmaka, noć kad je na Veliku Vranovinu izvršen prvi frontalni napad. Napad je krenuo od rijeke Gline na prve položaje koje je držao prvi i drugi vod, a na lijevom krilu su se vezali sa specijalnom policijom iz Karlovaca. Linija obrane koju smo pokrivali (nas 100-tinjak policajaca) bila je duga oko 1,5 km. Zapovjed je i ovdje; ne pucaj, štedi municiju, budi siguran da ćeš pogoditi. Dok pored nas fijuču meci mi ne otvaramo vatru jer nemamo dovoljno streljiva. Tek kad se četnici približe počinjemo pucati samo da bismo im dali do znanja da smo tu. Napad je trajao cijelu noć, a mi smo uzvraćali samo onda kad više nismo imali izbora. Ako potrošiš municiju druge nema. Na našoj strani hvala Bogu nije bilo žrtava, a u jutro slušamo radio Petrova Gora: „ Noćas je bio žestok napada ustaških bojovnika i MUP-ovaca, naši borci su uspješno odbili napad i krenuli u kontra napad gdje su zadali velike gubitke ustašama i MUP-ovcima gdje ima preko stotinu mrtvih...“ Ostali dani su protekli u pojedinačnom puškaranju i u napadima četnika u manjim grupama, koje smo lako odbijali.... Bio je to početak Domovinskog rata, prvi teren, prva ratna iskustva... Duje Mitrović Izvorni članak možete pogledati OVDJE