Razgovor s Milanom Ivkošićem: Treba se nadati, zemlja zove desnicu, ona se treba samo odazvati

O  aktualnim političkim i društvenim pitanjima razgovarali smo s Milanom Ivkošićem, novinarom i kolumnistom „Večernjeg lista“. Prepoznatljivim stilom, bez dlake na jeziku, Ivkošić je za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća niz tema koje more hrvatsko društvo i političku scenu. U posljednjoj kolumni pisali ste, među ostalim, o hrvatsko-srpskim odnosima i činjenici da Srbija Hrvatskoj konstantno predbacuje ustaštvo, ali prešućuje vlastite zločine nad Židovima u Drugome svjetskom ratu. Riječ je, dakako, o samo jednom aspektu hrvatsko-srpskih odnosa. Kako, međutim, općenito komentirate prijepore između Hrvatske i Srbije posljednjih mjeseci? Kako bi se po Vama Zagreb trebao postaviti u odnosu prema Beogradu? Zločini nad Židovima i drugim narodima u II. svjetskom ratu u Srbiji su bili gori nego u NDH. Već 1942. godine ta je država bila očišćena od Židova i proglašena je judenfrei. Procjenjuje se da je u Nedićevoj Srbiji od 17.000 Židova ubijeno 15.200, a u koncentracijskim logorima stradalo je 80 do 100 tisuća ljudi. Osim toga, 6478 knjižnica, 1670 škola, 30 fakulteta, 19 muzeja, 7 kazališta, 52 pravoslavne crkve i manastira, 216 džamija, 63 sinagoge i više od 60 znanstvenih ustanova uništeno je ili opljačkano. Međutim, ni prije ni sad hrvatski političari a ni mediji nisu ni htjeli ni znali razglašavati te zločine ni izdaleka tako kao Srbi ustaške. I to ne samo zato što su Srbi daroviti za laž nego iz osjećaja inferiornosti, iz "potrebe" za podložnošću kakva je bila prema cijelom nizu naroda koji su nas u prošlosti tlačili. Ne trepnuvši, Ivica Dačić, Miloševićev sukrvnik, spreman je posve zanijekati srpske zločine u II. svjetskom ratu i istaknuti hrvatske, a nijedan mu hrvatski političar neće uzvratiti činjenicama, jer osjeća da mu je to "zabranjeno". To je strašno. Ja mislim da bi Plenković, Marija Pejčinović Burić, Jandroković ili bilo tko drugi prije učinio samoubojstvo nego Dačiću rekao istinu: ušuti, lažljivče, tvoji prethodnici u Nedićevoj Srbiji i u četnicima bili su gori od ustaša. Pogotovo im ne bi palo na pamet da, na primjer, srbijanski Judenfrei iz II. svjetskoga rata prikažu na izložbi u Bruxellesu, Parizu, Ujedinjenim narodima, Zagrebu... Osim toga, ljevičari u Hrvatskoj (i ne samo ljevičari) u svom mentalitetu imaju izrazito naglašenu, izdajničku težnju za prokazivanje hratskog i prešućivanje srpskog zla. Pitate - kako bi se Zagreb trebao odnositi prema Beogradu? Susjedi smo, ekonomska je i trgovačka suradnja neizbježna, a političke i državničke odnose treba svesti na nužni minimum. Na lažne i uvredljive izjave treba ili uzvraćati istinom, ili se s njima sprdati i izrugivati ih, ili ih posve ignorirati, ovisno o tome kakve su, od koga dolaze i što nam je interes. U svakom slučaju iz inferiornosti treba prijeći u superiornost, za to imamo kulturnih i povijesnih razloga i još jedan najvažniji - mi smo pobjednici u ratu koji su nam nametnuli. Iz svake njihove provokacije sikće bijes poraženih, pa neka sami sebe ujedaju i truju. I ne treba im praviti baš nikakve ustupke kao kandidatima za članstvo u EU. Naravno, kao normalan narod trebamo biti otvoreni i kooperativni prema normalnim Srbima. Ideološki prijepori iz godine u godinu opterećuju hrvatsko društvo, posebno od svibnja do srpnja. Koliko je podgrijavanje takvih konflikata oblik bježanja od stvarnih političkih, društvenih i gospodarskih problema, a koliko izraz petrificirane komunističke svijesti? Ideološki prijepori Hrvatskoj neće puno nauditi, ima ih svuda u svijetu, pa i u zemljama u kojima gospodarstvo cvate. U Hrvatskoj su oni jaki jer jedna strana hoće pošto-poto zadržati "istine" i mitove iz partizanije i komunizma, a druga strana otkriva sve više činjenica koje su tim "istinama" i mitovima suprotne. Da nam je gospodarstvo dobro, da nismo postali kolonija moćnih zemalja EU koje nas financijski iscrpljuju i kojima hrvatske proizvodnje nisu u interesu, da se puno bolje živi, ideološki prijepori bili bi zabava. Nedavno je Predsjednica Republike predložila formiranje međunarodne komisije za logor Jasenovac, na što su automatski skočili dežurni „antifašisti“. Kako to komentirate? Međunarodna komisija za jasenovački logor je dobra zamisao jer neprijateljima Hrvatske je cilj međunarodno ocrnjivanje našega naroda. Ali Srbi u toj komisiji ne bi smjeli raditi (eventualno bi mogli biti promatrači bez prava djelatnih članova), jer im nije do istine, a vidimo kakvi su bili u komisiji za Stepinca. Posljednjih mjeseci društvo se polariziralo i po osnovi za ili protiv tzv. Istanbulske konvencije. Kako Vi gledate na tu Konvenciju i činjenicu da ju je HDZ ratificirao iako se Crkva tome usprotivila? Samo ovo: nastranu konvenciju prihvatila je sve nastranija hrvatska politika. Kako ocjenjujete stanje u današnjem HDZ-u? Hoće li koalicija s HNS-om i Pupovcem HDZ koštati gubitka idućih izbora? HDZ će sigurno zbog HNS-a i Pupovca i zbog pomicanja ulijevo dobiti manje glasova, a još više će ih izgubiti zbog lošeg gospodarstva, sve većeg siromaštva i sve pogubnijeg iseljavanja. Čini se da se Živi zid sve više afimira kao glavna oporbena stranka, na račun SDP-a koji sve više gubi potporu birača. Može li po Vama Živi zid zauzeti poziciju SDP-a i kakvo je Vaše mišljenje o njihovu političkom djelovanju? Mislim da Živi zid nikad neće prijeći više od 15 posto glasova, jer najviše toliko ima avanturističkih i science fiction birača, ali bi država iz nauma Živog zida za Hrvate bila neusporedivo bolja od sadašnje. Imate li dojam, s obzirom na manjak unutarstranačke demokracije i pluralizma, da gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao preslike nekadašnje Partije? Jednom sam, pola se šaleći, pola misleći ozbiljno, napisao da su sve stranke u Hrvatskoj iz devedesetih samo različite frakcije Udbe, različite frakcije Saveza komunista. Sve su stranke u svijetu totalitarne, hijerarhijske, stegovne, "jednoumne", sastavljene od autoriteta i poslušnika, od despota i ulizica, od buntovnika bez političke budućnosti i osvetnika bez milosti te nasljeđuju demokratske tradicije svojih zemalja. A u nas se mogla naslijediti samo komunistička tradicija, pa se to uvelike i dogodilo. Gotovo nemamo stranke koja nije doslovno kopirala izbacivanje iz partije iz vremena komunizma. Kako procjenjujete mogućnost formiranja velike koalicije nakon idućih izbora? Budu li rezultati izbora kao i rezultati sadašnjih anketa vlast se neće moći formirati bez velike koalicije. Ali koliko je važna ta brojčana nužda, još je važnije da se HDZ i SDP više i ne razlikuju, pa utoliko lakše mogu u savez. U nizu europskih država dolazi do snažnog jačanja desnice i euroskeptičnih stranaka. Možemo li nešto slično očekivati u Hrvatskoj? Odavno je u nas velik euroskepticizam, za ulazak u EU na referendumu je glasovalo manje od 30 posto ukupnog broja birača. A euroskepticizam je više jačao što smo više postajali kolonija. Do Tuđmanove smrti za EU se izjašnjavalo više od 80 posto ljudi, s "detuđmanizacijom" koju su počeli Mesić i crveno-žuta koalicja ta potpora pada i prati gubljenje hrvatske financijske, gospodarske i političke suverenosti. Šeks i drugovi morali su mijenjati ustavnu odredbu o referendumu kako se političari kojima je, svima odreda, Europska unija bila svetinja i glavna u političkom programu, ne bi osramotili narodnim "ne" toj svetinji. I to bi se "ne" dogodilo da nije srušena hratska svetinja - Ustav! A kad je riječ o desnici, mi je, na žalost, nemamo. Vrlo obećavajući HSP uništili su Đapić i Sanader, a Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović posve zaobilaze bitne teme - gospodarstvo, inozemne profitere, uvozni lobi, HNB kao servis pljačkaša Hrvatske... A kako rekoh, HDZ je sada više lijevo nego desno. No treba se nadati, zemlja zove desnicu, ona se treba samo odazvati. Koju bi ocjenu dali dosadašnjem mandatu Kolinde Grabar Kitarović? Ocjena - vrlo dobar, a odličan će zaraditi osvajanjem drugog mandata. Pred pet godina objavili ste knjigu „Podanici s Griča i Pantovčaka“ u kojoj pišete o fenomenu sluganstva hrvatskih političara. Koliko je sluganski mentalitet zaslužan za stanje u kojem se nalazimo? Najzaslužniji! Kad Plenković u Europskom parlamentu govori na šet jezika, on se uvlači u šest europskih stražnjica. Sluganstvo ljevice stasalo je u podložnosti Moskvi i Beogradu, sluganstvo desnice posljedica je obožavanja Zapada, a sluganstvo i jednih, i drugih i trećih pripada povijesnoj ovisnosti o savezima u koje hrle Hrvati po onoj Krležinoj žalopojki. Prihvaćamo Starčevića, ali vrlo teško prihvaćamo nepotkupljivost njegova domoljublja i hrvatstva. Hrvatska se posljednjiih godina dramatično prazni s obzirom na prirodni pad i iseljavanje u inozemstvo. Unatoč tome, čini se da praktički niti jedna politička stranka nema rješenje za taj problem svih problema. Čitava je situacija tim tragičnija što je više od pola iseljenih imalo posao u Hrvatskoj, što ukazuje da problemi nisu samo ekonomske prirode. Kuda nas vodi ovakva politika? Kako pobijediti apatiju i pesimizam? U kojem ambijentu najradije ostajemo? U onom koji osjećamo svojim. Hrvati sve manje Hrvatsku osjećaju svojom. Zauzeli su je stranci. Drže sve banke, velike, nekad strateške državne tvrtke, glavninu medija, a u sprezi su s političarima koji su narodu okrenuli leđa, i ako na nekoga misle, misle na to kako zaposliti rodbinu, prijatelje, kumove, stranačke pouzdanike, misle na usluge po načelu ja tebi, ti meni. A običnom, normalnom, "neumreženom" građaninu samo se od sebe postavlja pitanje - a on, gdje je on, čiji je on? Nije nigdje, nije ničiji, dakle, ide tamo gdje će nastojati biti svoj - u inozemstvo. Pitate - kako to pobijediti? Samo s pojavom nekog hrvatskog Orbana ili mirnodopskog Tuđmana, s olujom koja bi pomela strane profitere i izdajice koji ih zalijevaju kao cvijeće. Iza Vas je mnogo desetljeća bavljenja novinarstvom. Kako kao iskusni novinar gledate na hrvatsko novinarstvo danas? Jesmo li u tom pogledu pali na samo dno? Jesmo, pali smo na dno, jer su prepreke do toga dna nestale - nestale su hijerarhije vrijednosti i ljudi, hijene su postale lavovi, blato je postalo gorski izvor, WC se prometnuo u dnevni boravak, glupan u genija, kriminalac u moralista, nepismenost u uzor, ništarije u elitu. Stvara se ozračje da nitko ne vrijedi ništa kako bi najviše vrijedili nitkovi. Pa je doista čudo, na kojem Bogu trebamo biti zahvalni, što imamo Nina Raspudića, Ivicu Šolu, Višnju Starešinu, Ivanu Petrović, Josipa Jovića, Davora Ivankovića, u duhovitosti nenadmašnu Tanju Torbarinu i još ponekoga tko će mi oprostiti što ga nisam spomenuo. Davor Dijanović  / HKV