Razgovor s Mladenom Pavkovićem

Mnogi su očekivali da će „nestati“ već legendarni  šator u Savskoj 66 u Zagrebu, međutim on je još uvijek tamo. Je li to na određeni način znači da protest hrvatskih branitelja i stradalnika, koji traje već više od godinu dana, ipak nije uspio? Kao prvo, branitelji su tim prosvjedom ukazali na nesposobnost Vlade Zorana Milanovića, kao i njegovih satelita. Ako netko ima pravo reći da nešto ne valja u ovoj državi, onda to imaju ljudi koji su stvarali Hrvatsku. Ali, njih se neprestano marginalizira i blati. Ministar branitelja bez branitelja Predrag Matić nema srama. Od njega je politika napravila „klauna“. Ne znam kako taj čovjek može svakodnevno dolaziti na posao pokraj nezadovoljnih ljudi koje bi trebao predstavljati? Pogledajte samo njegov ratni i ini put. Pun je kontradiktornosti. Njemu su važniji Rade Šerbedžija i Angelina Jolie. Stalno se predstavljao kao nestranački kadar, a uvijek je bio na „crvenoj“ strani, uvijek protiv onih koji su bili ili jesu u HDZ-u i koji ne misle njegovom glavom. Za prvog suradnika uzeo si je Bojana Glavaševića, samo zato da može reći-eto kraj mene je sin Junaka Domovinskoga rata. Kad je god trebalo Matić je gazio i gazi sve pred sobom. Politika ga kaže „ne zanima“. A onda objeručke pristaje da bude saborski zastupnik! Ovaj protest u Savskoj nešto je najgore što se dogodilo hrvatskoj državi. Svaki ministar i svaki premjer dao bi ostavku da mu oni koji su stvarali državu na prvim crtama obrane tako dugo protestiraju pod prozorom. Glogoški, Klemm, Jukić i drugi tim su činom javno ukazali da branitelji imaju pregršt problema, a oni na vlasti su opet „dokazali“ kako ih se njihove nevolje uopće ne tiču. Čak su i specijalce slali na njih. U šatoru ima relativno dosta i onih koji rade za policiju, koji su tzv. doušnici. Zbog takvih Matić voli reći kako „sve zna“. Međutim, neprestano se govori o tome da iza prosvjednika u Savskoj ne stoje „sve“ Udruge ni „svi“ branitelji… Ne, ne stoje svi, ali stoji velika većina. Iza Matića i kompanije stoji mali broj ljudi, a još manji broj Udruga. Otkako je protest, recite mi na koliko je bio oficijelnih skupova branitelja Predrag Matić? Gdje su branitelji njega nema, a ako na neki skup i dođe, dođe okružen s desetak specijalaca kao da je Barack Obama! Često se čuje da ima previše Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata… Kako se uzme. U Hrvatskoj postoji tek petnaestak Udruga iz Domovinskoga rata koje su na državnim „jaslama“, koje djeluju na državnoj razini. Sve ostale su udruge također osnovane po zakonu, kao što su i one vinogradarske, pčelarske, humanitarne, biciklističke, ptičje i slične. U našoj zemlji navodno ima oko pedeset tisuća raznih udruga, a tek možebitno samo tisuću braniteljskih, od kojih se velika, velika većina financira svojim novcem. Dakle, Ministarstvo branitelja i slični pomažu tek vrlo mali broj udruga. U čemu je problem? Jeste li za to da se  braniteljske Udruge stave pod jednu kapu? U svakom slučaju. Kako to da još uvijek službeno nemamo Junaka Domovinskoga rata? Matić je najavljivao da će uvesti i takvo odličje, ali i od toga je odustao. Najvažnije je da on ima više državnih odličja nego svi ratni zapovjednici Vukovara i Škabrnje. U Hrvatskoj je čini se za branitelje sve gore. Kažu-nema novaca! Nije istina da nema novaca za ljude koji su stvorili hrvatsku državu. Kako to da novaca uvijek ima za hrvatske tajkune, dezertere i izdajice? Što je razlog da se u Hrvatskoj dosad ubilo oko tri tisuće branitelja? Pa, baš taj odnos prema njima. Branitelji su inače najskromniji ljudi. Ali, ti „proždrvljivci“ koji su u vrijeme rata „studirali“, bili negdje u inozemstvu, koji su se skrivali po podrumima danas su u većini slučajeva na najvažnijim općinskim, županijskim, državnim funkcijama. Svaka čast izuzecima. Recite mi jednu značajniju tvrtku na čijem čelu nije neki bivši Udbaš, sin Udbaša, dezerter ili „kapetan JNA“… Zbog čega je to tako? Nismo proveli lustraciju! Znači, to po vama nije Hrvatska za koju su ljudi dali svoje živote? Ne, to je na žalost Hrvatska Udbaša i onih koji je ne vole. Pogledajte samo hrvatske medije. Glavni novinari, svaka čast izuzecima, su oni koji nastavljaju gdje su njihovi očevi stali, dakle oni još uvijek „pjevaju“ u svojim tekstovima i komentarima „Druže Tito mi ti se kunemo“. Taj „Udbaški sistem“ iznimno dobro funkcionira, kao „sicilijanska mafija“. Većina je umrežena rodbinskim i inim vezama. Pa, ako je u Domovinskome ratu sudjelovalo oko 200 ili 250 tisuća ljudi, a nikako pola milijuna, onda su oni velika manjina prema onima koji i dalje plešu „Žikina kola“. A što kažete o prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu? Da je žalosno što još uvijek u Zagrebu nema svoj spomenik na Trgu bana Jelačića! A kako gledate na to da mladi nemaju pojima o Domovinskome ratu? Ne da nemaju pojima,  najgore je što ih ta tema uopće ne zanima.Za njih nisu junaci Gotovina, Markač i slični, već Severina, Ceca, Brena…Kad bi napravili anketu po školama koliko učenici ili studenti znaju o onima iz njihovih mjesta ili gradova koji su poginuli u ratu dobili bi poražavajuće rezultate. I dalje više znaju o Rade Končaru i Boški Buhi  nego o nekom tko je dao život za hrvatsku Domovinu. Jedan sramni Pupovac, a još sramnija Teršelič su  poznatiji nego „svi“ stradalnici Domovinskoga rata. Mnogi branitelji nemaju od čega živjeti, jedva sastavljaju kraj s krajem… To je politika prošle Vlade. Oni žele da branitelji „kleče“ pred njima pa da im udjele neku milostinju. Obično na nekim većim skupovima branitelje časte s porcijama graha, dok se oni odlaze prežderavati od bečkog odreska, pa do šampanjca. Osim toga, relativno veliki broj branitelja je i u zatvoru. Oni nemaju za jamčevine. Velike lopove policija na suđenja vozi u mercedesu ili BMW-u, a branitelje i za sitne prekršaje u „kamionima“. Kako može netko tko je optužen za pronevjeru pola milijarde kuna, pa i više i dalje živjeti kao „boss“? Ne čini li vam se da se u Hrvatskoj malo ili gotovo ništa ne govori o Hrvatima u Bosni i Hercegovini? Žalosno je što smo izgubili Hrvatsku Republiku Herceg – Bosnu, a što smo „dobili“ Republiku Srpsku. Za Hrvatima u bosanskoj Posavini kao da više nitko ne žali, baš kao ni za onima koji žive u Vojvodini. Da nije bilo Hrvata iz Hercegovine pitanje je jel bi sačuvali Dalmaciju. Hrvatska se na žalost odnosi prema Hrvatima iz te Republike kao da oni i ne postoje. Osim toga, što mi znamo o životu Hrvata u Srbiji ili Crnoj Gori? Tamo kamere HRT-a ne dolaze, niti naši mediji pišu o njima i njihovim problemima. Važno je što kaže jedan politički diletant Pupovac, najveće političko zlo na ovim prostorima. Što se za vas, pa i branitelje ipak najljepše dogodilo u zadnje vrijeme? Jedina svjetla točka u tunelu je to što smo dobili novu predsjednicu države – Kolindu Grabar Kitarović. Zamislite da je i dalje ostao na vlasti „klavijaturista“ Josipović, koji je inače odlično pratio bivšeg drogeraša Gorana Barea.… Bože pomozi! A što kažete na činjenicu kako se država odnosi prema Vukovaru, Škabrnji, Pakracu… To je strašno, nezamislivo. Umjesto da se ulagalo u te krajeve, ulagalo se u one koji nisu osjetili granate, rat. U DORH-u Uskoku i sličnim službama kažu da imaju mnogo posla… Imali bi još i više da se žele baviti onima koji su opljačkali ovu državu, dok su drugi ginuli. Ali, stječe se dojam da i oni kod nas rade selektivno, tj. kako aga kaže. Želite još nešto dodati, poručiti? Nema potrebe. Ionako priče o braniteljima više nikoga ne zanimaju. No, žao mi je što se o Hrvatima koji žive izvan Domovine malo ili ništa ne govori, a u vrijeme rata i te kako su pomagali. Brzo opraštamo, a još brže zaboravljamo. Eto, to je naša „politika“!- rekao je Mladen Pavković. Milan Janjetović