Roditelji heroja Luke: 'Bol za sinom ne prestaje, nikuda ne idemo osim na njegov grob'

Luka Andrijanić, još kao golobradi mladić 24. kolovoza 1991. srušio je prve agresorske zrakoplove iznad Vukovara.

Prošlo je 29 godina od tada, no uspomena na taj podvig ne blijedi, kao niti na Luku u njegovih roditelja majke Jele (70), oca Peje (70) i brata Ante (49).

– Bol za sinom ne prestaje, živimo sa uspomenama na njega, na onaj život koji smo imali. Sami smo, kako bi stari rekli kao dva stara panja, nikuda ne idemo osim na grob sina da upalimo svijeće i odnesemo cvijeće – rekla je Jela, dodavši kako su se ona i suprug nakon Lukine pogibije razboljeli.

Otac ga je molio da ne ide u rat

Za svoga sina priča da nije napunio niti 20 godina, a da je bio ozbiljan i zreo poput nekog daleko starijeg muškarca.

• Od kako se vratio iz JNA stalno je šutio, nije ništa govorio, bila sam se zabrinula. Pitala sam ga o čemu se radi i rekla sam mu da sam njegovih godina bila puna života. Rekao mi je ništa majko, ne brini se biti će sve u redu. Bilo je to samo nekih mjesec dana od kako je došao iz vojske. Otišla sam u Njemačku sezonski raditi. Niti sanjati nisam mogla da će moj Luka otići u rat, a da mi to ne bi rekao – zaplakala je majka Jela Andrijanić. Otac Pejo znao je da Luka iz rodne Velike Brusnice, nedaleko Bosanskog Broda, odlazi u Hrvatsku na ratište.

– Molio sam ga da ne ide, govorio sam mu da je opasno. On mi je samo rekao tata moram ići bit će rata i to velikog. Uplašio sam se njegovih riječi, ali sam vidio njegovu odlučnost iza njih. Znao sam da će otići protivio se ja ili ne, i tako je bilo. Supruzi sam krio, nisam imao hrabrosti reći joj da je naš mlađi sin otišao da se bori za Hrvatsku. Luka je znao što se sprema, najvjerojatnije je to čuo u Batajnici, gdje je služio u PZO. Bio je najbolji u klasi, nudili su mu da ostane u vojsci i čin, ali on je to odbio. O tome što je saznao tamo nisam mogao ni riječi izvući iz njega. Majci je u travnju 1991.godine rekao da ide u Hrvatsku naći posao i ona u tome nije vidjela ništa loše - ispričao je Pejo.

'Kažu bio je hrabar, ludo neustrašiv'

Sve do kolovoza te godine majka je mislila da Luka radi u Hrvatskoj, a onda je 17. kolovoza 1991. godine s dvojicom prijatelja došao kući.- Donio je pušku i bombe, ja sam se oduzela, jer sam shvatila da je on otišao u rat. To je bio zadnji puta da sam ga vidjela. Sklopila sam ruke i molila sam ga da se ne vraća, da ne ide natrag. Samo mi se osmjehnuo i izašao je. Njega i brata nije bilo do kasno u noć nisam mogla spavati. Pred jutro dvorište su osvijetlili automobilski farovi. Vratili su se kući. Ujutro se probudio, umio i obukao, opet sam ga molila da ne ide. Samo bi me pogledao i pomilovao po licu, ali nije govorio ništa. Došla su njegova dva prijatelja i moj sin Anto ih je odvezao u Vukovar – ispričala je Jela brišući suze koje su joj pri svakom spomenu Lukinog imena jače tekle niz lice.

– Ne znam što je tamo točno bilo, sve što sam čuo rekli su mi njegovi suborci. Kažu bio je hrabar, ludo neustrašiv. Ispričali su mi kako je u dva dana protivavioncem srušio četiri zrakoplova JNA. U Borovu naselju trebali su postaviti mine, ali nije bilo slobodnih minera. Luka im je rekao ja ću to uraditi vidio sam u vojsci kako to rade. On i njegov prijatelj postavljali su mine, ostala je još jedna kada je prema njima krenuo tenk JNA. Rekao je prijatelju da će on postaviti tu zadnju, a da on ponese njihovo naoružanje u jednu polusrušenu kuću. Taj mi je prijatelj rekao kako je samo čuo eksploziju, nije mu tada bilo poznato da li je bila tenkovska granata ili mina. Izletio je van i vidio moga sina teško ranjenog. Prišao mu je, bio je živ, Luka ga je molio da ga ne ostave. Iznijeli su ga izvan crte bojišnice, ali nažalost on je ubrzo preminuo – ispričao je otac Pejo.

Majka:  'S Lukom se ujutro budim i navečer liježem'

– Kada se Brusnicom pronijela vijest da je moj Luka, samo tri dana prije svog rođendana poginuo u Vukovaru, moj je sin Anto odmah dobio otkaz na ciglani u Klakaru. Došao je kući rekao mi je: Majko ja sam svoje na ciglani završio, otpustili su me jer mi je poginuo brat ustaša. Svi su nas susjedi počeli čudno gledati, posebno Srbi, ali nitko nam ništa nije govorio – priča Jela.

Majka Jela Andrijanić prije 29 godine obukla je crninu i neće je skinuti dok je živa.

– S Lukom se ujutro budim i navečer liježem. I ja i suprug smo teško oboljeli, ostali smo sami, istina imamo sina, snahu i unuku, ali oni su daleko u Njemačkoj. Ovdje imamo samo Lukin tihi dom, odemo k njemu isplačemo se i nadamo se da nas on čeka i radujemo ponovnom susretu – rekla je neutješna Jela, a Pejo, čovjek blagog lica, još koliko toliko nastoji sakriti bol zbog gubitka sina, ali mu teško uspijeva.

U svoj toj boli i usamljenosti pokušavaju kod Uprave Gradskog groblja ishoditi da se samo malo pomakne ograda Lukinog groba, ili da se postave dvije uzdužne ogradice kako ljudi koji tu prolaze ne bi gazili po grobu.

– Bila sam jednom na groblju, kada je muškarac prešao preko groba vodeći na uzici psa, pa zar je moj sin zaslužio da mu gaze po grobu – zaplakala je Jela. Moj je sin poginuo za ovu zemlju, da bi mi jedna od djelatnica u Županijskoj upravi rekla što ja imam tražiti Luka je strani državljanin, to me je jako pogodilo – rekla je Jela.