ROKO MIJIĆ: Kad se čovjek bar na trenutak osjeća jadno i bijedno !

Na samom kraju kad ovo napišem bit ću ponovno onaj isti jer što bi ja radio na kninskoj tvrđavi kad nema svih meni onih dragih ljudi od zapovjednika vodova, satnija i bojni a ja se sve više sjećam svih tih branitelja pod navodnike „malih“ koji su mnogi nažalost prerano preminuli a sve mi više blijede sjećanja na one koji su sa mnom sjedili na brifinzima s generalom Antom Gotovinom u navedenim operacijama... Možda se ovaj naslov čitateljima učini u najmanju ruku čudnim ali baš tako sam se osjećao sa noći 04.-05. kolovoza ove godine u Kninu. Takav osjećaj imao sam samo par puta u poraću, kad su me optužili za Topničke dnevnike (to prvi put iznosim u javnost), drugi put možda još intenzivnije prilikom otvaranja spomen sobe poginulim braniteljima i pobijenim civilima s područja Općine Promina a koja se svečano otvarala 2013. godine. Taj osjećaj mi je zasigurno možda bio i najintenzivniji s obzirom da sam među slikama ugledao i sliku dvanaestogodišnje Marije Pokrovac koja mi je umrla na rukama 1991. godine od četničke granate ispaljene na groblje za vrijeme trajanja sprovoda. Mariju sam pokušao spasiti i odnijeti u sklonište gdje je bio sanitet ali mi je umrla na rukama a na košulji mi je ostao komadić njenog mozga. Vidjevši tu sliku poslije 22 godine osjetio sam se jadno i bijedno s neopisivom boli u prsima jer znam da do dan danas nitko nije odgovarao za njenu smrt i preko 40 civila. Tad sam kao izaslanik Ministra branitelja održao govor i dobio ovacije na kraju govora. Govorio sam iz srca, nabijen emocijama te sam tek kasnije shvatio da je to bila čista Božja providnost, koji je izabrao mene kao medij da pokojna Marija i ostali ubijeni civili ispričaju svoju priču. Da tad nisam održao takav govor vjerojatno bi doživio totalni psihički slom ili srčani udar...VIDEO Ono što sam doživio u noći s 04.-05. u Kninu smatram isto Božjom providnošću te me muči toliko da moram napisati ovaj članak i to izbaciti iz sebe. Zapravo, nisam imao nikakve namjere ni plana tu večer naći se u Kninu, bez obzira što nisam dobio pozivnicu, niti me je to nimalo uznemiravalo. Naime, u nekoliko zadnjih godina sam navikao da ne dobivam pozivnice, kako od lokalnih, tako do državnih razina, a jedini racionalan razlog tome pronalazim u nepripadanju nikakvoj interesnoj političkoj nakupini. To sam lako riješio što se tiče lokalne razine i niti najmanje se ne uzrujavam što ne dobivam pozivnice, jer ih pišu političari koji rata nisu ni vidjeli pa bez njihovih pozivnica u akcijama u kojima sam učestvovao kao zapovjednik satnije ili brigade jednostavno dođem sam odati počast svojim suborcima i bila bi mi uvreda primiti poziv od takvih ljudi. Isto se događa i na državnoj razini, nekad dobijem pozivnicu, nekad ne dobijem, to valjda ovisi o tome što je netko prenio ili što sam rekao javno o nekom dužnosniku tijekom godine. No vratimo se na tu večer 04. kolovoza kad ni u snu nisam planirao naći se u Kninu, Božja providnost je ipak posredovala da moram otići do Knina. Naime, moja kćer koja radi u Njemačkoj, došla je na odmor i stigla do Slunja odakle više nije imala tu noć javni prijevoz do Drniša. Nazvao sam Iliju Vučemilovića iz Udruge Tigrova jer sam znao da su oni već u Kninu da ako ima nekoga tko ide prema Kninu, ako može da je poveze. Ilija se vrlo brzo povezao sa svojim suborcem gospodinom Adrinekom koji živi u Udbini a namjeravao je ići u Knin. Gospodin Adrinek je nazvao moju kćer i odmah iz Udbine krenuo po nju u Slunj i dovezao je oko 23.00 sata u Knin. Tako sam ja oko 23.00 sata stigao po nju u Knin. Brzo sam pronašao Iliju i Tigrove u kninskom parku gdje je u blizini bilo prazno parkiralište na kojem sam se pokušao parkirati. Pristupio mi je mladi policajac i uljudno me zamolio da maknem auto, jer je tu zabranjeno parkiranje. Zamolio sam ga da me pusti jer ću kratko ostati, na što je on rekao da može. U istom tom trenutku nailazi drugo policijsko vozilo iz kojeg su mladom policajcu nešto rekli te mi se ponovno obratio sstariji gospodin. Ipak ćete morati parkirati negdje drugdje, jer je šefica tako zapovjedila. Htio sam razgovarati s tom šeficom ali sam shvatio da će biti uzaludno te sam upalio auto i otišao 400 m dalje dok nisam pronašao parking. Dok sam hodao s mjesta gdje sam parkirao do parka gdje su bili Tigrovi, a među njima i Ministar branitelja, gospodin Tomo Medved, inače moj školski kolega iz 4. naraštaja ZSŠ, osjećao sam se na trenutak jadno i bijedno. Na tvrđavi je upravo završavao program na kojem je mom zapovjedniku, generalu Anti Gotovini uručeno odličje. Od „Zime 94.“ do „Oluje“ u svim operacijama, kao zamjenik zapovjednika OG-Sinj, svaku večer sam bio na brifinzima  generala Gotovine, kao zapovjednik ZP Split, kao i ostali zapovjednici. I gle čuda, moj zapovjednik general Ante Gotovina prima odličje koje je i više nego zaslužio, a dio zapovjednika s tih brifinga i njegovog stožera je pozvan na kninsku tvrđavu uz kojekakve političare, a mene policija naganja po Kninu radi „zabranjenog parkiranja“. Ne znam kako opisati taj trenutni osjećaj, nisam bio bijesan, ali sam se stvarno osjećao jadno i bijedno. Na sreću, vrlo kratko dok nisam stigao do Ilije i ostalih branitelja koji su tu bili s Ministrom Medvedom. Nismo se dugo vidjeli pa smo popričali malo o zdravlju, a onda je počela ona poznata braniteljska zafrkancija. Ostao sam s njima oko sat vremena i sa svojom kćeri krenuo prema Drnišu. Vozio sam polako, pridržavajući se prometnih znakova i baš negdje u Kosovu, oko Čenića pretekao me je mercedes beogradskih tablica, koji je po mojoj procjeni vozio najmanje 140 km/h a ograničenje je 60 km/h, samo u ovom slučaju nije bilo šefice policajke, niti bilo kojih drugih policajaca da zaustave tog manijaka. Vratio sam se u Drniš i nisam mogao cijelu noć zaspati, ali nisam tad ni shvaćao što me uznemirilo. Što se mene tiče davno sam shvatio što se tiče rata da nikad o njemu ne pričam u prvom licu jednine, jer nitko od nas nije sam dobio Domovinski rat, dobili smo ga zajedništvom od najobičnijeg vojnika do generala. Ovdje bih citirao TIHONA ŠEVKUNOVA koji u svoj knjizi „Nesveti sveti“ kaže: „Ako se čovjek ne ponizi nikad mu se neće objaviti Bog – onakav kakav uistinu jest – ne iz knjiga i priča drugih ljudi, već spoznat vlastitim iskustvom. I uzalud će im proći godine i desetljeća, jer će im sva duhovna i svjetovna promaknuća u slavu, biti samo na osudu.“ A zajedništvo, toga nažalost dugo u Hrvatskoj nema ili je bar izgledalo da ga nema, sve dok Gospodin nije providio hrvatskom narodu poniznoga Zlatka Dalića i Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. A političari ako ništa nisu naučili iz dočeka te nogometne reprezentacije, mogli su to ponovno vidjeti jučer na Sinjskoj alci. Na samom kraju kad ovo napišem bit ću ponovno onaj isti, jer što bi ja radio na kninskoj tvrđavi kad nema svih meni onih dragih ljudi od zapovjednika vodova, satnija i bojni a ja se sve više sjećam svih tih branitelja pod navodnike „malih“ koji su mnogi nažalost prerano preminuli a sve mi više blijede sjećanja na one koji su sa mnom sjedili na brifinzima s generalom Antom Gotovinom u navedenim operacijama. Zašto ? Možda zato što starim, ali kako više starim tako postajem i sve ponizniji.