Sada smo nepismeni šovinisti

A kada je trebalo ginuti za ovu zemlju bili smo heroji. Naši dečki. Ljute Zenge...vidi ih..pogledaj ih..oni nas brane... Svima su bila puna usta "naših dečki" , svi su se natjecali tko će nas povesti autom, dati kutiju Marlbora ili bocu Stocka, nek se nađe. Kada je bilo gusto, sve oči bile su uprte u NAS, sva nadanja dolazila su sa nama, bili smo ono naj bolje što je hrvatska mati rodila... Puste priče. Bili smo topovska meso koje je trebalo zaustaviti četnički metak, granatu, nož... Ali to smo bili MI. Bili i ostali ono što oduvjek jesmo, Hrvati i hrvatski domoljubi. Nije nam trebalo ništa tuđe ali svoje nismo dali nipošto. Nije nam trebao poziv jer smo činili ono što nam je srce osjećalo i razum nalagao kao jedino logično i jedino moguće. Nismo dali svoj kamen, svoju njivu, svoje vrance.. a trešnju..pogotovo ne trešnju po kojoj smo se verali kao klinci. Ona nam je bila sve. Nisu nam bile potrebne ni maskirne odore koje smo mogli vidjeti samo na televiziji i u američkim filmovima jer ionako nebi znali obući na sebe sva ta šarena čuda. Farmerice, "adidaske" i stara "vijetnamka" bile su sve što nam je trebalo a za oružje smo se snalazili kako je tko znao i umio. Sve dok nismo osvojili prvo pravo vojno oružje i oruđe. Ehhh..tada smo se osjećali močnijima od čitavog varšavskog i nato pakta zajedno. Ali tada još uvjek nismo bili šovinisti i značenje te riječi nam čak nije bilo potpuno poznato jer nismo ni razmišljali na taj način. Mi smo samo branili svoju domovinu, svoj narod, svoju trešnju...a ni trešnja tada još nije bila šovinistička. Bila je rumena i slatka. Naša trešnja. Rat se zahuktavao sve više i bivao je sve krvaviji. Mnogi od nas već su poginuli ili bili ranjeni i razveženi po raznim bolnicama ko zna gdje. Dolazili su neki novi dečki. Rekli su nam da su to dečki koji su dobro obučeni i opremljeni a nama je laknulo jer svaka puška je bila dobro došla, pogotovo u ruci dobro obučenih vojnika. Gledali smo sa dozom zavisti svu tu njihovu opremu i oružje koje je izgledalo kao ono u američkim filmovima, a onda pogledam u svoje patike kojima se ni boja više nije raspoznavala a umjesto pertli obična špaga. Malo nam je bilo krivo jer mi nismo imali vremena za obuku i nismo imali ovakvu opremu. Naša obuka je bila ono što nam je ostalo iz bivše jna a sve ostalo je bilo po sistemu-probaš, ako pogriješiš, najebo si... Mi nismo bili vojska, mi smo bili ratnici. Ratnici silom prilika. Netko reče "Bosonoga djeca " Ali još nismo bili šovinisti. No, već u to vrijeme smo primjećivali neke nelogičnosti i neke čudne "manevre" pojedinih osoba koje nisu imale veze sa domoljubljem, časti i poštenjem ali nismo imali vremena pozabaviti se takvima nego smo ih negdje spremili u memoriju "za poslije rata". Stvari su se polako mijenjale kako je rat jenjavao a politika sve više preuzimala stvari u svoje ruke. Odnekud su se počeli pojavljivati isti oni likovi koji nisu imali veze sa domoljubljem, čašću i poštenjem ali sada su bili odjednom na visokim funkcijama, imućni i "ugledni". Postali su nedostupni nama običnim smrtnicima jer su uvjek bili okruženi nekim mutnim facama koji su hinili grubost i spremnost na sve a garantiram da bi na prvi zvižduk metka svi dobili teški ptsp. Svašta smo počeli doživljavati kako je vrijeme prolazilo i kako je bivalo sve izglednije da će se sve riješiti političkim (čitaj: mutnim) kanalima. Više nitko nije htio stati da poveze kući umornog, neokupanog, neobrijanog, možda pijanog ili napušenog zengu... Sad smo pomalo postajali šovinisti. Bilo je tu i komičnih događaja. Vraćajući se na zasluženi odmor, pokvario nam se bus i krenemo dalje pješice, onako umorni i prljavi, cestom, svatko sa svojim mislima. Prolazi novi Mercedes Njemačkih tablica, mi stopiramo da bar nekoga poveze. Tip uspori do čela kolone gdje sam se slučajno nalazio i kad je već skoro stao a ja prišao vratima da ih otvorim, tip dade gas i odjuri...poniženje za mene? Ne. Dobio je rafal u gume. To je samo za usporedbu sa početkom teksta kako su nas svi tapšali po ramenu i vozili kad je bilo gusto a sada kad nije gusto, nismo potrebni. Sad smo već ludi, napušeni i pijani zenge koji bez veze pucaju po cesti i sve smo bliže šovinistima. Gurnuli su nas u zapećak novije hrvatske povjesti, nekima su dali krvavo zaslužene mirovine, neki su donekle ostali zdravi i nešto rade za crkavicu a na naša mjesta došli su neki novi vojnici, neopterećeni ratom, spremni izvršavati zapovjedi ali nisam baš siguran koliko su za Dom spremni jer, ipak, oni su samo vojnici a ne hrvatski ratnici. Još jedna komična ali nadasve jadna scena iz života hrvatskog ratnika koji je bio u civilu i priskočio u pomoć suborcu kojega je grupa huligana naguravala i udarala čim stigne, pred jednom diskotekom. Uletivši među huligane, pun adrenalina, začas "napravi reda" a jedan iz grupe huligana, vidno pripit, raskopča jaknu da mu se vidi pištolj, izdvoji se i viče ovome ratniku: šta se ti ku*čiš, gdje si bio 91. kad sam ja ratovao tu i tu sa tim i tim ljudima! Hrvatski ratnik ga samo pogleda i ostade bez riječi. A što da kaže kad je kreten upravo rekao da je ratovao rame uz rame sa njim samim... Jadniku su poslije rekli, oni koji znaju, kakvu je glupost izvalio i pred kime. Koliko je pravih hrvatskih ratnika čulo ovakve i slične priče? Sigurno veliki broj. I uvijek smo dostojanstveno prešutili i živjeli dalje sa svojim crnim mislima. Crne misli...da, to je već znak kroničnog šovinizma..Crno.. Danas nas otvoreno putem medija nezivaju šovinistima, šljamom i kako sve ne i to sa naj viših razina vlasti. Još će nam i premijer Milanović sa govornice uzviknuti "Gdje ste vi bili 91. kad sam ja ratovao sa Gotovinom? Šovinisti jedni!! " A mi velimo da smo dostojanstveni umjesto da BRANIMO SVOJE DOSTOJANSTVO isto onako kako smo branili Domovinu. Mnogi će reći da moraju od nečega živjeti jer bi mogli završiti u zatvoru pa izgubiti posao, mirovinu ili što već. Pa pitam ja sve nas jesmo li mi bili sigurni da nećemo 91. "popušiti" , biti svi pohapšeni, pozatvarani, pobijeni, prognani itd.. Mnogi su ostavili kod kuće nejaku djecu, žene, roditelje, djevojke i krenuli braniti svoje dostojanstvo i Domovinu a da se nismo ni osvrnuli na vlastitu djecu i nismo mislili što će biti sa njima ako mi zaglavimo. Nismo razmišljali hoće li biti gladni, žedni, goli i bosi, hoće li se tko pobrinuti za njih ako mi nastradamo. Nitko nam ništa nije mogao garantirati a opet smo sve to ostavili i otišli u rat a da ne govorim o golobradim dečkima koji se još nisu počeli ni brijati, nisu ni djevojku pravo poljubili a srce su ostavili na četničkom tenku! Danas nas nazivaju nepismenim šovinistima, sljednici onih koji su nam htjeli oteti naš kamen, naše more, maslinu i trešnju, našu oranicu, a mi umjesto da branimo svoje dostojanstvo, slegnemo ramenima i nastavimo čitati novine. Danas smo postali teret državi koju smo krvlju stvarali a naše zasluge uživaju upravo oni koji nas nazivaju šovinistima jer mi dostojanstveno šutimo. Na koncu, jesmo li doista šovinisti? Jesmo ali prema sebi samima.   ČAPLJA Izvornu vijest možete pogledati OVDJE