Samoubojstvo u braniteljskoj populaciji: Kako prepoznati problem i pomoći

Samoubojstvo je tragičan čin i jako teška tema kako laicima tako i stručnjacima. Međutim, bez obzira na težinu ove teme, samoubojstvo je prisutna pojava u našem društvu kojoj svakako treba posvetiti pozornost. Često je samoubojstvo rezultat neuspjeha u rješavanju životnih problema i općenitog beznađa. Ponekad ljudi pribjegavaju suicidu u slučaju teške bolesti, invalidnosti i drugih oblika patnje. Zaslijepljeni osjećajima gađenja prema sebi, beznađa i izoliranosti samoubojstvo im se u datom trenutku može činiti jedinim izlazom iz nekog problema. Međutim, unatoč njihovoj želji da bol prestane, većina suicidalnih osoba su u sukobu sami sa sobom vezano za prekid vlastitog života. Oni žele da postoji alternativa suicidu, ali ju oni ne vide.

Samoubojstvo ima ogromne posljedice na obiteljskom, ali i širem društvenom planu. Ni jedna smrt ne ostavlja toliko posljedica na obitelj kao samoubojstvo. Članovi obitelji budu preplavljeni osjećajima tuge, srama i krivnje koji mogu biti okidači za pojavu dubljih psihičkih poremećaja. Da ne govorimo o stigmatizaciji samoubojica i njihovih obitelji u društvu što, posljedično, još više osnažuje osjećaje krivnje i srama te potiče njihovu socijalnu izolaciju.

U posljednje vrijeme se sve više medijske pažnje pridaje samoubojstvima izvještavajući o istima na senzacionalistički način koji romantizira suicid, što posljedično dovodi do porasta broja samoubojstava. Ta pojava je poznata kao „Wertherov efekt“. Mediji o samoubojstvima branitelja izvješćuju u pravilu prigodničarski, od slučaja do slučaja i nažalost, najčešće senzacionalistički. Procjenjuje se da je broj samoubojstava u braniteljskoj populaciji negdje između 3000-4000 ali se pretpostavlja da ih je više.

Zabrinjavajući je trend da dok se stopa samoubojstava civila smanjuje, stopa samoubojstava branitelja raste (Komar, Z. i Koić, E., Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj, 2015). Stopa samoubojstava općenito je najviša u (naj)starijim dobnim skupinama. Sudeći prema tim rezultatima, u narednim godinama može se predvidjeti značajan porast mortaliteta u braniteljskoj populaciji.

Kod branitelja koji u krizi dođu do suicidalnog stadija nerijetko se radi o specifičnom pokušaju komunikacije s okolinom, svojevrsnom pozivu za pomoć kojim se želi skrenuti pozornost na vlastite probleme, traži zaštita, naklonost i ljubav ili optužuje, kažnjava i osvećuje onima koje se drži odgovornima za izazivanje krize (Akrap L., Palčić, R., Krizno stanje i samoubojstvo, u: Smisao življenja i pojava samoubojstva, 1993.). S obzirom na kritično razdoblje kroz koje prolaze povratnici iz rata, donoseći sobom brojne, vidljive i nevidljive ožiljke i rane, suočavajući se s izazovima civilnog života koji su u ratu idealizirali, nailazeći na prepreke i udarce kojima se nisu nadali, za očekivati je da će jedan dio njih potražiti izlaz iz tog nepodnošljivog stanja pokušajem ili oduzimanjem vlastitog života, jer misle da će tako „svima njima pokazati“, pa „neka im je žao što nisu ništa poduzeli da mi pomognu.“ Na rat se sve više gleda kao na glavni uzrok većine društvenih problema današnjice, a kategorija „lažnih“ proširuje se s ratnih invalida na sve branitelje. Postupno ali postojano, planski ili nehotice, branitelji se sve više guraju na društvene margine, a kod znatnog dijela pojavljuju se sumnje u opravdanost i smisao vlastitog sudjelovanja u ratu („Je li ovo Hrvatska za kakvu sam se borio?“).

Nažalost, dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom, premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost.

 

Neki od rizičnih čimbenika i naznaka samoubojstva su:

• Muški spol
• Dob starija od 65 godina
• Velika psihološka bol
• Usamljenost
• Nedavna smrt voljene osobe
• Odbacivanje okoline
• Duboka tuga
• Izraženi osjećaj krivnje i bespomoćnosti
• Veliki depresivni poremećaj
• Posttraumatski stresni poremećaj
• Nemogućnost prilagodbe na velike životne promjene
• Prethodni pokušaj suicida
• Osobno važne godišnjice i obljetnice
• Nezaposlenost, dugovi i znakovito pogoršanje imovinskog stanja
• Naredbodavne halucinacije
• Zloporaba alkohola ili droga
• Kronična, bolna, iscrpljujuća tjelesna bolest, osobito u prethodno zdravih osoba

 

Jedan od najopasnijih čimbenika (ne samo) kod ratnih veterana je kombinacija PTSP-a i velikog depresivnog poremećaja. Međutim, pod pritiskom višegodišnje stigmatizacije i brojnih administrativnih prepreka u ostvarivanju invalidskog statusa oboljelih od PTSP-a, opravdano je pretpostaviti da su mnogi branitelji s realno prisutnim simptomima PTSP-a odustali od prijavljivanja svojih tegoba i pokušaja liječenja. Ipak, postoje ograničenja u predviđanju samoubojstva na osnovi navedenih dijagnoza, jer mnogi ljudi s više rizičnih faktora ipak ne počine samoubojstvo. Važno je napomenuti da su ovo rizični čimbenici, dakle, oni doprinose riziku da osoba počini suicid, ali to ne znači nužno da hoće. Npr., ekonomska kriza nije bezuvjetan čimbenik koji utječe na samoubojstvo. Također, sudjelovanje čovjeka u ratu i oboljenje o PTSP-a, istodobno ne znači da je čovjek suicidalan. Razlog suicida nikad nije samo jedan već se uvijek radi o interakciji jedinstvenosti osobe i njenih životnih iskustava.

 

Zablude vezane za samoubojstvo:

1. Ljudi koji pričaju o samoubojstvu neće ga učiniti (po principu „pas koji laje ne grize“) i samo žele pažnju.

Osobe koje se odluče na počinjenje suicida, često daju neki znak da će to zaista i učiniti. Prijetnje samoubojstvom uvijek treba shvatiti najozbiljnije, kao da će osoba zaista to učiniti. Ako tako ekstremnom porukom želi privući pažnju, to znači da joj je pažnja zaista potrebna. Dati tu pažnju i shvatiti osobu ozbiljno, može spasiti njen život.

1. Osoba koja počini samoubojstvo je psihički bolesna.

Neke jesu, neke nisu. Ali, to nije preduvjet za pokušaj samoubojstva. Ono što im je zajedničko je da su suicidalne osobe beznadne, ne vide rješenje problema a pritom osjećaju duboku psihičku bol.

1. Ako je osoba odlučila počiniti suicid, ništa ju neće spriječiti da to učini.

Moguće je da neke ljude ne možemo spriječiti od njihovog nauma da počine suicid. Međutim, velik broj suicidalnih osoba zapravo ne želi smrt, nego žele prestanak boli i olakšanje. Pomoć stručnjaka, obitelji i bliskih osoba je u tome da shvate osobu ozbiljno i pomognu joj da prebrodi krizu.

1. Ljudi koji su počinili samoubojstvo nisu željeli pomoć.

Često okolina ne prepoznaje njihove pozive u pomoć. Dosta branitelja se osamljuje, ne traži podršku zajednice, udruga, obitelji, stručnjaka i time im se još više stvara dojam osamljenosti. Ali oni ne žele umrijeti, samo žele da prestane bol.

1. Pričanjem o samoubojstvu osobi se daje ideja o tome da ga počini.

Ponekad ono ima suprotan efekt od toga da daje osobi ideju da ga počini. Razgovorom se može osvijestiti što znači samoubojstvo i koje su njegove posljedice.  Osoba kroz razgovor može dobiti dojam da ju netko razumije, ozbiljno doživljava i da može dobiti podršku.

1. Kad se osoba počne osjećati bolje, nakon što je željela počiniti samoubojstvo, rizik je prošao.

Mnoga samoubojstva se dogode upravo onda kad osoba ima dovoljno snage da ono o čemu je razmišljala može sprovesti u djelo.  Događa se zato što je ponekad osoba tako jako utučena da razmišlja o samoubojstvu, ali nema snage provesti ideju u djelo, a kad se počne osjećati bolje dobije snagu da naum provede u djelo.

 

Ako poznajete nekog tko planira učiniti samoubojstvo

1. Shvatite osobu ozbiljno.
2. Pokažite da vam je stalo i saslušajte osobu kako je i s čim se nosi.
3. Budite iskreni ako ste preplašeni. Dajte joj do znanja da ste zabrinuti.
4. Potražite pomoć stručnjaka.
5. Ne zaboravite na sebe. Na vama je da pružite ono što je u vašoj moći, ali uvijek postoji dio odgovornosti koji pripada samo toj osobi. Važno je znati da vi ne možete snositi odgovornost za takav događaj.

 

Savjeti za osobe koje imaju suicidalne misli i osjećaje

• Potražite stručnu pomoć što prije i budite ustrajni u dolascima. Ponekad treba vremena da vidimo rezultate.
• Razgovarajte s nekim svaki dan, ako je moguće licem u lice            
• Napravite sigurnosni plan u slučaju želje za suicidom. Plan može sadržavati kontakte važnih osoba kojima se možete obratiti za pomoć. Također, plan može pomoći identificirati okidače koji vode do suicidalne krize, poput obljetnice smrti, konzumacija alkohola, svađa,… Uklonite stvari s kojima bi osoba mogla počiniti suicid poput tableta, noževa,..
• Napravite si pisani raspored aktivnosti za svaki dan. Pridržavanje rasporeda može dati osjećaj kontrole nad svojim životom.
• Ako primijetite da ste previše preokupirani negativnim stvarima probajte preusmjeriti pažnju da ono što ste ostvarili do sad i na čemu ste zahvalni.
• Izađite van na sunce, u prirodu.
• Brinite o sebi. Redovito jedite, dovoljno spavajte, vježbajte.
• Okružite se ljudima kraj kojih se dobro osjećate.
• Imajte osobne ciljeve u životu.
• Izbjegavajte zloporabu alkohola ili droga.

 

Gubitak ljudskog života je nenadoknadiv. Toliko „nevinih“ žrtava ostane za njima koje trpe ogromne posljedice takvog čina. Zapamtite, uvijek postoje rješenja koja su bolja od samoubojstva.

 

Ako trebate razgovor, možete se javiti:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC Zagreb: 01/ 2376 470 (0 - 24 sata),

Plavi telefon: 01/48 33 888 (od 9 do 21 sat) ,

Psihološki Centar Tesa: 01/48 28 888 (svakog radnog dana od 10 – 22 sata),

Hitnu pomoć na broj:  194 (0-24 sata).