Satira? O.K. A sad zamislite da je na sceni ‘upucan’ Frljić, a ne Hasanbegović

Možemo li se složiti da ne postoji lijevi i desni govor mržnje, lijeva i desna satira i lijeve i desne umjetničke slobode? U Zagrebu je prije nekoliko dana na kazališnim daskama uprizoreno masovno ubojstvo. Na kraju predstave “upucani” su likovi oko čijeg identiteta nije bilo nikakve dvojbe, pa su svi prepoznali Zlatka Hasanbegovića, Željku Markić, Marka Perkovića Thompsona, biskupa Milu Bogovića, Velimira Bujanca i Josipa Klemma. “Upucani” su pod pokličem da treba ubiti fašističke svinje. Spomenuti likovi i doslovno su na pozornici nosili nabijene svinjske glave. Premda se pokazalo da je mudrije ne pisati o predstavama koje režira Oliver Frljić, jer je to tom ekshibicionistu najveća reklama, čak i oni koji vole njegove provokacije misle da je i za njega to bio vrhunac degutantnosti. Oni koji misle da je baš super “pokokati”, pa makar na kazališnim daskama, političke, kulturne i javne, novinarske likove koje ne podnose i ne dijele njihove, kako kažu, konzervativne, nazadne i nacionalističke ideje, predstavu će proglasiti satirom i umjetničkom slobodom. U međuvremenu je hrvatsko društvo uistinu sazrelo pa je općeprihvaćena činjenica da kazalište sve trpi i da je na tom mjestu sve dopušteno. Pa kad je već tako, zamislimo novu preradu navodnog Pirandellova djela i zamislimo druge likove. Zamislimo da svinjske glave nose Frljić, Bojan Glavašević, Aco Stanković, Vili Matula, Sanja Sarnavka i Mladen Badovinac iz TBF-a. I zamislimo da rade sve što su radili Hasanbegović i društvo u predstavi, znači od šmrkanja kokaina, tuljenja, izvlačenja ne hrvatske, nego jugoslavenske zastave iz vagine, kao i da ih na kraju predstave upucaju uz poklič da treba pobiti komunjarske, jugofilske svinje. Bi li to bio skandal? Vrlo izgledno, i bio bi to okidač zbog kojeg bi se digle sve progresivne snage hrvatskog društva, javile bi se brojne udruge, nevladine, kulturnjačke i novinarske te bi takvu predstavu proglasile ne samo govorom mržnje, nego i masovnim pozivom na likvidaciju političkih protivnika. Formalno-pravno takvi kritičari naravno ne bi bili u pravu jer, sjetimo se, kazališne daske sve trpe i u kazalištu je sve dopušteno. I ta bi predstava, dakle, bila satira, umjetnička sloboda. I kada bi se takva predstava organizirala u regularnom kazalištu i od nekog regularnog redatelja, mogli bismo zaključiti da je Hrvatska stasala i postala tolerantno društvo u kojem je moguće da rat na kazališnim daskama ne preraste u građanski rat. No, kako se može opravdano sumnjati da bi jedan desno-konzervativni kazališni redatelj imao isti društveni tretman poput jednog lijevo-radikalnog, možemo odmah zaključiti da je Hrvatska vjerojatno još uvijek nespremna da istu stvar mjeri istim aršinom. I premda će takva “desna” kazališna predstava vjerojatno ostati fikcija, to nas ne priječi pokušati objasniti nešto oko čega bismo se morali složiti – oko toga da ne postoji lijevi i desni govor mržnje, da ne postoji lijeva i desna satira i da na kraju ne postoje lijeve i desne umjetničke slobode. Kada bi Hrvatska društvena, kulturnjačka i politička scena bila puna ljudi koji su benevolentni, vjerojatno bi se mogao postići taj primarni dogovor oko pojmova i sadržaja, oko jednostavne istine i činjenice da postoje samo satira, umjetnička sloboda i govor mržnje. Dakle, bez ideoloških predznaka i atributa. Da bi takvo nešto u Hrvatskoj postalo moguće, potreban je možda samo hrabar iskorak nekolicine političkih i javnih osoba i da, primjerice, političar poput Davora Bernardića, ako se ikad dogodi ta za sada fikcijska desna kontrapredstava protiv Frljića i ekipe, nakon nje na svom Fejsu klikne jednaki lajk kao što je učinio i nakon ove predstave u kojoj je provedena umjetnička, no ipak masovna likvidacija desnih konzervativaca. U Hrvatskoj je nažalost malo javnih mudrih ljudi koji shvaćaju da postoji samo jedna sloboda za sve, a puno je više onih koji smatraju da pravo na slobodu izražavanja imaju samo oni “progresivni”, dok “nazadni”, pa makar bila riječ i o polovici hrvatske nacije, u javnoj sferi moraju biti ušutkani. Stoga, prema utabanoj liniji manjeg otpora, teško je zamisliti da bi bilo država, bilo neka lokalna samouprava odlučila financirati predstavu u kojoj bi svinjske glave nosili Frljić i ekipa, čije pak svinjarije moramo svi plaćati. Čudna neka sloboda. Davor Ivanković / večernji.hr