ŠATOR U IŠČEKIVANJU VIJESTI IZ SABORA

Postizborni dani u šatoru protječu mirnije, što se i može razumijeti, jer za mnoge je napetost u izbornoj večeri u drugom krugu bila veća i od napetosti u vrijeme rata na prvoj crti. Sada smo malo odahnuli, jer riješili smo se napasti koja se je na nas obrušavala s Pantovčaka doduše prikriveno, ali uvijek s vrlo jasnim opakim posljedicama. Dok čekamo hoće li predsjednica biti doista tako čvrsta i odlučna u svojim domoljubnim težnjama kao što je najavljivala, „kilavo“ vrijeme nosi sa sobom razne viruse s kojima se gotovo svatko barem malo susretne, a ne treba kriti da je boravak u šatoru ili blizu njega stres za svakog od nas, posebno za one koji su najistaknutiji, pa prema njima putuje i najviše „otrovnih strelica“. Nasljednici starih komunista zovu ih „kolovođama“, što je nekad bio uvod u „hapšenje“. Iako danas nemaju takvu moć, neugodno je kada se o tebe „očeše“ tko god hoće ponekad i vrlo prljavo. U najtežem je položaju Đuro Glogoški ne samo zato jer su u njega stalno uperene sve kamere i (ponekad zlonamjerna) pera, nego i zato jer je to život koji podsjeća na život predsjednika ili premijera u centru neke krize. To je strašan teret javnosti koji od njega stvara „medijsku facu“ do koje mu nije bilo stalo, ali događaji su ju donijeli sami. Đuro ne štedi sebe. Odgovara na telefonske pozive, odaziva se na pozive medija, odlazi u tv-studije, putuje širom zemlje ne bi li nekima objasnio da su 2+2 ipak 4, vjerovali ili ne. A on je na poslijetku ipak invalid i to tetraplegičar, dakle osoba koja bi trebala živjeti u miru i bezbrižno, pazeći samo na svoje zdravlje. Umjesto toga političari ga često doživljavaju kao političkog protivnika pa na njega startaju brutalno podlo. Zato nije čudno što i njegov organizam, suočen s toliko agresije, ponekad pokaže znakove slabosti, pa mu zatreba odmor, ali i liječnička pomoć. Nakon jedne takve zdravstvene krize Đuro se je u srijedu opet vratio u šator među prijatelje. Dočekao ga je pljesak nazočnih, pa i poneki zagrljaj, jer na poslijetku to je međunarodni dan zagrljaja. Šator živi doduše u iščekivanju kako će se saborski „alkemičari“ odnositi prema nama prosvjednicima, ali atmosfera je i dalje lagano optimistična, no bez euforije. Okupljeni branitelji nisu razočarani, niti im opada entuzijazam, kako se ponekad prikazuje u medijima. Akcije vodećih ljudi udruga koji pokušavaju pronaći put ka rješavanju problema dijalogom doživljavamo kao izraz demokratske sklonosti ka dijalogu kao načinu na koji se problemi rješavaju. To što sugovornici iz vlasti ne reagiraju jednako dobronamjerno, nije njihova krivnja. Mi u šatoru jednako tako nismo na izletu ili „pic-nicu“, ali nismo ni „revolucionari“, nego ljudi koji žele riješiti problem na nenasilni način.   Srijeda je bila zanimljiv dan. Najprije su nam izraze podrške došli dati čelnici udruge „Mr. Mate Boban“ iz sela Sovići kod Gruda. Sa sobom su donijeli i transparent koji su za sjećanje ostavili u šatoru. S njima je došao i uvijek dragi gost Dario Kordić. Nakon njih došli su i dečki iz udruge branitelja Liburnije. Za one koji ne znaju, to je područje Kvarnera i zaleđa odakle je na ratištima bilo mnogo dragovoljaca. Iako su inače organizirani u sklopu Primorsko-goranske županije, imaju i tu vrstu lokalne organiziranosti. U šator je navratio i prijatelj i branitelj Osman Mara, koji je s nama često u šatoru. Ni jedan važniji događaj ne prođe bez njega.   Šator tako živi „punim plućima“ očekujući novosti iz Sabora. Kada saznamo više o stavovima klubova zastupnika, bez sumnje ćemo biti pametniji i bolje znati na čemu smo i kako ćemo dalje. Mario Filipi Izvorni članak možete pogledati OVDJE