SDSS SE POKLONIO ŽRTVAMA U VOĆINU? Da, ali pročitajte kojim…
U Kometniku kod Voćina u nedjelju je parastosom i polaganjem vijenaca odana počast za 320 Srba ubijenih 14. siječnja 1942 godine. Ovo sjećanje na poginule dogodilo se u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine općine Voćin, a parastos je s više svećenika služio Jovan, episkop Pakračko-slavonski.
Osim toga, vijenci su položeni i u Voćinu, točnije u kući u čijem su podrumu Srbi prije pogubljenja bili zatvoreni, a jedan od vijenaca je položio Bogdan Rkman i to u ime SDSS-a.
Ni riječi o najgnjusnijem zločinu iz Domovinskog rata
Nitko, baš nitko od prisutnih (a bio ih je popriličan broj), niti jednom riječju nije spomenuo užas koji su ’91. u Voćinu prošli hrvatski civili. Komemoracije su uvijek prigode za prisjećanje na sve žrtve pa stoga ako u ovom slučaju nije bilo istinskog suosjećanja, svakako je trebalo i moralo biti pristojnosti. Jer, ako je već svima postalo normalno da pripadnici srpske nacionalne manjine i njihovi politički predstavnici ne dolaze na obilježavanje masakra Hrvata od strane Srba i ako je već svima normalno to što se nikad nisu ispričali za nezapamćene zločine, onda je paljenje samo jedne svijeće za oko 50 ubijenih civila tom prigodom bilo najmanje što su mogli.
I dok su se posjetitelji jučerašnje komemoracije vrlo detaljno prisjećali tragedije koju su voćinski Srbi proživjeli tijekom Drugog svjetskog rata, onu iz Domovinskog posve su izignorirali.
Nezapamćeno
Masakr koji se dogodio s 12. na 13. prosinca u slavonskoj općini Voćin, nezapamćenih je razmjera. Iako su mještani sela ove općine mjesecima živjeli pod terorom svojih donedavnih susjeda za koje su morali raditi poput robova, taj prosinac 1991. petak 13., za 48 civila bio je koban. Iako su i do tog dana bili napaćeni i živjeli u strahu, dolazak “Belih orlova” dokazao je do koje mjere čovjek prema čovjeku može biti okrutan. Stravična svjedočanstva preživjelih iz Voćina imaju posebnu težinu obzirom na činjenicu da je pokrenut optužni postupak protiv 71-og poznatog počinitelja, ali je najveći broj okorjelih zločinaca nedostupan hrvatskom pravosuđu, no mnogi su i abolirani. Za 48 okrutnih, zvjerskih ubojstava Hrvata, civila nije, dakle, nitko kriv.
Zločin u Voćinu najdokumentiraniji je zločin zahvaljujući poznatim, inozemnim forenzičarima, koji su se vrlo brzo pojavili na poprištu i to na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba. Ono što su zatekli, bilo je i za njih neviđeno i stravično. Ceste, podrumi i kuće bili su prekriveni leševima za koje su zaključili da su klani, ubijani sjekirama i rezani motornim pilama. Nekolicina svjedoka rekla je kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, Marijana Đuzela tada s nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće. Susjeda Katica Tomić svjedoči da je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a nakon toga četnicima dao da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”. U divljačkom bijesu četnici su zašli u kuću Stjepana i Mirjane Štimac. Zatečene u strahu četnici su ih zaklali, potom bacili u kuću bombu, a potom je zapalili. Dio četnika istovremeno provalio je u kuću gdje stanuju Stjepanovi roditelji Jakob i Anđela Štimac. Jakob je sjedio na kauču dok je supruga Anđela ležala. Tako ih je zatekao sin Miško Štimac dan kasnije, kada je u Voćin došao sa hrvatskom vojskom. Otac je bio zaklan s izrezanim križem na vratu, a majka ubijena. Ubojica Obrad Simić sam se hvalio tim zlodjelom. Ovdje su bili prepoznati četnici Dušan Dobrić, Ivan Malkoć i Zoran Jorgić (zvani Kuki). Nepokretnu Maru Ivanković su zaklali i odrezali joj glavu, sjekirom za rezanje mesa u svom krevetu usmrćena je Paulina Dorić… I tako je život okončalo svih 48 nedužnih hrvatskih civila…
Ipak, jučer na komemoraciji u Voćinu, o ovome nitko nije izgovorio niti jednu riječ.
