Vijesti Najčitanije
Senzacionalna knjiga s bijelim, praznim stranicama prava je „pljuska“ hrvatskoj državi
Kad je objavljeno da je Mladen Pavković, u nakladi UHBDR91., izdao novu knjigu s intrigantnim naslovom „Popis Junaka Domovinskog rata, ratnih profitera, dezertera i domaćih izdajica“, istina, u relativno maloj nakladi, tako da je već sada ta knjiga prava „poslastica“ za ljubitelje takvih i sličnih izdanja, onda je jedan dio čitatelja, koji su se domoglo ovog djela ostao pomalo razočaran.
U knjizi, naime, osim predgovora prof.dr.sc. Josipa Jurčevića i pogovora novinara i 100-postotnog ratnog vojnog invalida Maria Filipija, čitatelje su dočekale samo bijele, sablasno prazne stranice, bez ijednog imena!
Pavković objašnjava: „To je, da se našalim, iako mi do toga nije, pravi, istinski popis. Bijele stranice sve govore o tim ljudima, odnosno da ih u slobodnoj, samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi, koja je prošla težak i krvavi dugogodišnji rat naprosto – „nema“ ili „nije bilo“, iako je već prošlo 27 godina od početka srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku! Naime, nitko do sada od službenih državnih institucija nije proglašen Junakom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, baš kao ni profiterom, izdajnikom ili dezerterom. Jedino su bivšeg predsjednika Vlade RH optužili i stavili na stup srama da je pravi, istinski „ratni profiter“, ali još ćemo prema svemu sudeći dugo čekati da to sud i pravomoćno potvrdi, ako će potvrditi. Dosad su Junake Domovinskog rata jedino proglašavale Udruge proistekle iz Domovinskoga rata, u želji da prije svega skrenu pozornost onima kojih se to tiče, da je vrijeme da hrvatskim junacima, braniteljima s prvih crta obrane, odnosno onim najzaslužnijima i na taj način zahvale za sve što su učinili i čine u borbi za slobodu. Zar smo mi jedina država na svijetu koja je ratovala, a da nema baš ni jednog junaka, dok ih je u vrijeme II. svjetskog rata bilo kao „mladog graha“. Osim toga, u Brozovo vrijeme biti „narodni heroj“ značilo je ni manje ni više nego – zanimanje! Možete misliti kakve su privilegije imali ti ljudi, ali i njihove obitelji, sve do „koljena sedmog“. Sramota je da dosad nije objavljena jedna takva ili slična knjiga, ali s potpunim, „ekskluzivnim“ podacima, čije bi stranice ispunile državne institucije, kojima je i zadatak da nešto takvoga pokrenu. Ako nisu dosad to učinile, kad će? I dokle će ta knjiga imati prazne stranice, koje su sramota onih koji su na državnoj razini već odavno morali objaviti jedan takav ili sličan popis, jer nije istina da tih ljudi nije bilo u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku! Svojedobno je bivši ministar branitelja objavio tzv. Registar hrvatskih branitelja, u kojem se našlo oko pola milijuna imena. Međutim, taj popis, lukavo, nikada nije objavljen u tiskanom izdanju, tako da ste iz njega mogli saznati „sve“ i – ništa. S ovom „bijelom knjigom“ još jednom pozivamo državne institucije da što hitrije ispune njezine stranice, jer ovo izdanje ne može ostati – mrtvo slovo na papiru, tim prije jer je junaka, profitera, dezertera i izdajica bilo u svakom ratu, pa i u ovom kroz koji smo mi prošli. I još nešto: puni su mediji prvaka, „junaka“ recimo u športu, gospodarstvu, glazbenim natjecanjima i sličnim manifestacijama. Zar ne bi bio red, da se malo našalimo, da recimo neki Junak hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dobije barem 10 posto „slave“ koliko je dobio najbolji nogometaš u svijetu?“ – istaknuo je autor knjige, koja to jeste, a i nije, a vrijedno ju je imati kao podsjetnik na najteža vremena.
Dr. Jurčević je pak u svojem predgovoru uz ostalo napisao da je ovo „senzacionalna bijela knjiga, koja je ujedno i javni krik koji najjasnije pokazuje vrijednosni ponor u kojem izumire i nestaje Hrvatska“. Zatim je dodao da je „ovaj krik zapravo poziv na djelovanje, koji je upućen svim ljudima koji sebe smatraju čestitima i odgovornima“, dok je Mario Filipi ustvrdio da „sablasno prazne stranice ove knjige svjedoče o tome kakva smo država i zašto ne možemo napredovati, jer poginuli nisu heroji, preživjeli nisu junaci, pobjeglice nisu dezerteri, sijači smrti nevinih nisu izdajnici, a prodavači dragocjenosti nisu veleizdajnici. Država je „prilagođena“ negativcima i negativnostima. Prazne stranice ove knjige najbolje svjedoče o tome. Bismo li se zbog toga trebali trgnuti i prekinuti taj fatalni niz propadanja“ – zapitao se čovjek koji je u ratu ostao bez jedne ruke i jedne noge, a samim time i bez zdravlja.
Na sve ovo teško je još nešto dodati ili poručiti, osim da je krajnje vrijeme da prazne stranice jedne domoljubne knjige, koju sigurno ne će otkupiti Ministarstvo kulture, pa ni Ministarstvo hrvatskih branitelja, a još manje škole, ozbiljno shvatimo, jer kako godine idu, bojimo se, da će se na njezinim stranicama, poglavito pod rubrikom „junaci“ već za koju godinu naći imena onih koji rat nisu vidjeli niti ga doživjeli, a iz njega su bezobrazno izvukli maksimum materijalne i financijske koristi.
Danijel Špehar
U knjizi, naime, osim predgovora prof.dr.sc. Josipa Jurčevića i pogovora novinara i 100-postotnog ratnog vojnog invalida Maria Filipija, čitatelje su dočekale samo bijele, sablasno prazne stranice, bez ijednog imena!
Pavković objašnjava: „To je, da se našalim, iako mi do toga nije, pravi, istinski popis. Bijele stranice sve govore o tim ljudima, odnosno da ih u slobodnoj, samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi, koja je prošla težak i krvavi dugogodišnji rat naprosto – „nema“ ili „nije bilo“, iako je već prošlo 27 godina od početka srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku! Naime, nitko do sada od službenih državnih institucija nije proglašen Junakom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, baš kao ni profiterom, izdajnikom ili dezerterom. Jedino su bivšeg predsjednika Vlade RH optužili i stavili na stup srama da je pravi, istinski „ratni profiter“, ali još ćemo prema svemu sudeći dugo čekati da to sud i pravomoćno potvrdi, ako će potvrditi. Dosad su Junake Domovinskog rata jedino proglašavale Udruge proistekle iz Domovinskoga rata, u želji da prije svega skrenu pozornost onima kojih se to tiče, da je vrijeme da hrvatskim junacima, braniteljima s prvih crta obrane, odnosno onim najzaslužnijima i na taj način zahvale za sve što su učinili i čine u borbi za slobodu. Zar smo mi jedina država na svijetu koja je ratovala, a da nema baš ni jednog junaka, dok ih je u vrijeme II. svjetskog rata bilo kao „mladog graha“. Osim toga, u Brozovo vrijeme biti „narodni heroj“ značilo je ni manje ni više nego – zanimanje! Možete misliti kakve su privilegije imali ti ljudi, ali i njihove obitelji, sve do „koljena sedmog“. Sramota je da dosad nije objavljena jedna takva ili slična knjiga, ali s potpunim, „ekskluzivnim“ podacima, čije bi stranice ispunile državne institucije, kojima je i zadatak da nešto takvoga pokrenu. Ako nisu dosad to učinile, kad će? I dokle će ta knjiga imati prazne stranice, koje su sramota onih koji su na državnoj razini već odavno morali objaviti jedan takav ili sličan popis, jer nije istina da tih ljudi nije bilo u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku! Svojedobno je bivši ministar branitelja objavio tzv. Registar hrvatskih branitelja, u kojem se našlo oko pola milijuna imena. Međutim, taj popis, lukavo, nikada nije objavljen u tiskanom izdanju, tako da ste iz njega mogli saznati „sve“ i – ništa. S ovom „bijelom knjigom“ još jednom pozivamo državne institucije da što hitrije ispune njezine stranice, jer ovo izdanje ne može ostati – mrtvo slovo na papiru, tim prije jer je junaka, profitera, dezertera i izdajica bilo u svakom ratu, pa i u ovom kroz koji smo mi prošli. I još nešto: puni su mediji prvaka, „junaka“ recimo u športu, gospodarstvu, glazbenim natjecanjima i sličnim manifestacijama. Zar ne bi bio red, da se malo našalimo, da recimo neki Junak hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dobije barem 10 posto „slave“ koliko je dobio najbolji nogometaš u svijetu?“ – istaknuo je autor knjige, koja to jeste, a i nije, a vrijedno ju je imati kao podsjetnik na najteža vremena.
Dr. Jurčević je pak u svojem predgovoru uz ostalo napisao da je ovo „senzacionalna bijela knjiga, koja je ujedno i javni krik koji najjasnije pokazuje vrijednosni ponor u kojem izumire i nestaje Hrvatska“. Zatim je dodao da je „ovaj krik zapravo poziv na djelovanje, koji je upućen svim ljudima koji sebe smatraju čestitima i odgovornima“, dok je Mario Filipi ustvrdio da „sablasno prazne stranice ove knjige svjedoče o tome kakva smo država i zašto ne možemo napredovati, jer poginuli nisu heroji, preživjeli nisu junaci, pobjeglice nisu dezerteri, sijači smrti nevinih nisu izdajnici, a prodavači dragocjenosti nisu veleizdajnici. Država je „prilagođena“ negativcima i negativnostima. Prazne stranice ove knjige najbolje svjedoče o tome. Bismo li se zbog toga trebali trgnuti i prekinuti taj fatalni niz propadanja“ – zapitao se čovjek koji je u ratu ostao bez jedne ruke i jedne noge, a samim time i bez zdravlja.
Na sve ovo teško je još nešto dodati ili poručiti, osim da je krajnje vrijeme da prazne stranice jedne domoljubne knjige, koju sigurno ne će otkupiti Ministarstvo kulture, pa ni Ministarstvo hrvatskih branitelja, a još manje škole, ozbiljno shvatimo, jer kako godine idu, bojimo se, da će se na njezinim stranicama, poglavito pod rubrikom „junaci“ već za koju godinu naći imena onih koji rat nisu vidjeli niti ga doživjeli, a iz njega su bezobrazno izvukli maksimum materijalne i financijske koristi.
Danijel Špehar
