ŠEŠELJEV POTRČKO, MALI SLOBA I MIRIN PAPUČAR...S KIME MI TO TREBAMO RAZGOVARATI!?

Naši političari iz državnog vrha bakću se s ovim naci-fašistima iz susjedne nam Srbije kao da nemaju drugog posla i uporno (k'o magare na tarabu) nasrću s nekom svojom koncepcijom o „dobrosusjedskim“ i „prijateljskim odnosima“! Po svemu sudeći, jako im je stalo do „gospodskog imidža“ i do toga da dokažu kako su oni „iznad toga“, neovisno o udarcima ispod pojasa koji pljušte li pljušte. Čini se da im još uvijek nije jasno s kime imamo posla. I ne znam što bi se trebalo dogoditi da shvate. Kao da im neke stvari treba crtati – a sumnjam bi i to pomoglo. Zar logika i naše ukupno dosadašnje iskustvo s njima ne govori da se tamo jednostavno NEMA S KIME razgovarati!? Pa za Boga miloga, s akterima ratova iz 90-ih godina, šovinistima i uvjerenim velikosrpskim ideolozima može se samo biti u konfliktu, nikako u sporazumu, još manje u „prijateljstvu“ i „ljubavi“. Oni su po vokaciji – kao velikosrpski naci-fašisti, jer to uistinu i jesu – isključivi, netolerantni i idu za svojim ciljevima po svaku cijenu, baš onako kako to čine zadnjih 150 godina. S njima se može biti u prijateljstvu jedino ako im se popusti – u svakoj drugoj varijanti sporazuma nema niti ga može biti. Dižu dreku oko Jasenovca, NDH, ustaša i Pavelića samo zato da bi prebacili lopticu u naše dvorište i natjerali nas da se bavimo sami sobom i branimo od objeda – i da se ne bi govorilo o njihovom osvajačkom naci-fašističkom projektu kojega genocidom i etničkim čišćenjem nastoje ostvariti od 1904. godine do danas. Jesu li srpske komite (četnici) pravili pokolje i zatirali čitava sela i regije u Makedoniji 1904. godine i to u ime države i pod njezinim pokroviteljstvom? Jesu li počinili takva monstruozna zlodjela kakva nitko u novijoj povijesti Europe nije. Jesu. Jesu li srpska i crnogorska vojska i njihovi (srpski i crnogorski) četnici u balkanskim ratovima 1912/13. godine činili to isto, samo na daleko širem prostoru, uz još masovnije zločine etničkog čišćenja i genocida otimajući se za teritorij s Turcima, Grcima i Bugarima? I nisu li u tim masovnim zločinima (kako u svome Ratnom dnevniku kaže srpski oficir Kosta Novaković) daleko nadmašili i turske osvajače – paleći, pljačkajući i u masama ubijajući civile uz neviđene masakre i iživljavanja i nasilno pokrštavanje desetaka tisuća muslimanskih civila, naročito u Albaniji? I to je povijesna činjenica za koju postoji tvrda argumentacija. Carnegiejeva komisija (tijelo američke fondacije Carnegie, nazvane po industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegie-u), koja je pratila ratne operacije na području Balkana 1912. godine, u svome je izvješću zapisala kako su srpsko-crnogorske snage na osvojenim prostorima počinile do tada neviđena zvjerstva i masovne zločine uz spaljivanje i zatiranje čitavih sela, te da su Srbi i Crnogorci okrutno i sadistički (s uživanjem) masakrirali nemoćne zarobljene vojnike neprijateljskih snaga i civile, odrubljujući im glave, odrezujući jezike, noseve, uši, parajući utrobe, režući grkljane, skidajući kožu s glava itd. I sve je to spomenuta Komisija objavila u svome izvješću s kojim su tada upoznate sve demokratske zapadne zemlje. U svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (koja je do sada doživjela nekoliko izdanja i o kojoj se vrlo pohvalno izražavala i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher), američki intelektualac židovskog podrijetla Philip J. Cohen prilično detaljno opisuje ove događaje, navodeći među ostalim i svjedočenje britanske humanitarke Edith Durham koja potvrđuju navode Carnegiejeve komisije uz brojne detaljne opise bestijalnih iživljavanja srpsko-crnogorskih odreda nad civilima. Durhamova je o tim događajima pisala i u svojoj knjizi Borba za Skadar. Jedan od rijetkih autora iz Srbije koji obrađuje i danas te teme je beogradski sociolog Damjan Pavlica. Srpska je vojska prigodom „ujedinjenja“ Srbije i Crne Gore (1919. godine), nad „braćom“ Crnogorcima isto tako počinila grozne zločine, žive spaljujući čitave obitelji onih koji su pružali otpor tom procesu i surovo ih ubijajući! Crnogorci to nisu zaboravili! U nastavku onoga što je započeto u Balkanskim ratovima, Srbi istom strategijom i metodama kreću u osvajanje sjeverne Albanije iz koje su se definitivno povukli tek 1920. godine. Jesu li Srbi više od 22 godine tlačili sve druge narode koji su bili s njima u zajedničkoj državi? I to je općepoznata činjenica koju više nije niti potrebno posebno dokazivati – pogotovu sagledavajući sve ono što su o kraljevskom režimu Karađorđevića govorili vrhunski umovi tog vremena poput Alberta Einsteina i Heinricha Manna (primjerice, u protestnom pismu povodom okrutnog ubojstva vrhunskog hrvatskog intelektualca Milana pl. Šufflaya u travnju 1931. godine, obraćajući se – u ime Njemačke lige za ljudska prava – Međunarodnom udruženju za ljudska prava u Parizu i tražeći od nje da bude „štit jednoj maloj, miroljubivoj i prosvijetljenoj naciji“ koja je izvrgnuta „beskrajnoj i nasilnoj tiraniji“;vidi: http://croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=7158) I Drugi svjetski rat započeo je masakrima što su ih nad civilima po Hrvatskoj i BiH počinili velikosrpski elementi (iz kraljevske vojske, četničkih odreda, velikosrpskih i komunističkih krugova), iako je još 25. svibnja 1935. godine zagrebački nadbiskup dr Antun Bauera u audijenciji kod namjesnika Pavla Karađorđevića (nakon što je pročitao Memorandum s detaljnim podacima vezano za teror i ubojstva nad Hrvatima i molio za obustavu tiranije) govorio: „Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom“ (Vidi: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX. stoljeće u Hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str. 3.) Jesu li Srbi poslije 22-godišnje diktature započeli Drugi svjetski rat pobunom protiv NDH i masakrima nad Hrvatima i muslimanima umjesto da se bore protiv okupatora – a nakon što su ustaše primijenile mjere retorzije udarili u kuknjavu o „genocidu“ koji se nad njima u „vrši NDH“? Činjenice govore da jesu. Kraljevska srpska vojska već je 1940. godine pripremila teren za to (jer se Karađorđevići nisu mirili s postojanjem Banovine Hrvatske), kad brat Milana Nedića, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić donosi naredbu kojom uz svaku od tadašnjih armija priključuje po jedan „leteći četnički odred“ (ili četnike – specijalce, kako ih i danas u Srbiji s ponosom nazivaju). Ovi četnici, skupa s naoružanim ostacima poražene kraljevske vojske, odmetnutim žandarima, velikosrpskim građanskim elementima i „komunistima“ pro-srpske orijentacije vrše prve masakre i pokolje nad ne-srpskim civilima na teritoriju NDH, pogotovu u bjelovarskom kraju, Lici, sjevernoj Dalmaciji, zapadnoj Bosni i Podrinju. „Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu” – kaže u svojoj knjizi Tajni rat Srbije – Propaganda i manipuliranje poviješću američki intelektualac židovskog podrijetla Philip J. Cohen. U istoj knjizi, Cohen na jednom mjestu navodi kako su srpska vojska i četnici stacionirani u Hrvatskoj već u ožujku 1941. godine dobili pojačanje iz Srbije i u akciju su krenuli odmah poslije bombardiranja Beograda koristeći ratni metež kako bi lakše ostvarili svoje naume. Za sve to nalazimo dovoljno dokaza i u komunističkim izvorima koji jasno govore o tomu da su Srbi upravo u područjima za koja tvrde da su njihova najveća stratišta (jugozapadna Lika, Banija, sjeverna Dalmacija, zapadna Bosna) „Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, rodoljubi ovoga kraja doneli su sa sobom oko 130 pušaka, 6 puškomitraljeza, oko 100 ručnih bombi i nešto municije. U S. su ustaše došle oko 20. juna 1941 i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom. Pod uticajem komunista (najviše ih je došlo u stari kraj iz raznih krajeva zemlje, naročito iz Žednika u Vojvodini), narod se sklanjao u šume, organizovao logore i njihovu zaštitu. Početkom juna 1941. komunisti su formirali Revolucionarni odbor u S. i svim selima opštine koji je okupljao narod za otpor ustaškim vlastima. Nakon uspostavljanja partijske veze sa OK KPJ za Drvar, od 20. do 26. jula 1941. formirano je 8 gerilskih odreda. Dana 27. jula 1941. gerilski odredi S. i okoline napali su i razbili ustaše i žandarme i oslobodili S. To je bilo prvo oslobođeno opštinsko središte u Hrvatskoj...Pošto su gerilske jedinice pod rukovodstvom komunista  razbile ustašku vlast i stvorile slobodnu teritoriju, iz Knina i Kistanja dolaze predstavnici velikosrpske buržoazije i režimskih partija i zajedno sa ital. vojnim i obaveštajnim organima rade na razbijanju ustanka. Oni, kao predstavnici srpskog naroda ovih krajeva stupaju u javne kontakte i pregovore sa komandantima tal. jedinica. Tako se učvršćuje sprega između između izdajnika i okupatora protiv NOP.“ (LEKSIKON NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA I REVOLUCIJE U JUGOSLAVIJI 1941-1945.; Druga knjiga, M-Ž; Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1980.; str.1055 ; istaknuo: Z.P.) Kad je u pitanju navedeni izvor (Leksikon...) riječ je o ozbiljnom i studioznom radu, o čemu svjedoči sastav Izdavačkog odbora (12 članova, od čega 3 s titulom dr sc – jedan od njih akademik), Redakcionog odbora (12 članova, od čega je 8 s titulom dr sc – jedan od njih akademik), kao i popis autora (od ukupno 70 njih, 26 ih je s titulom dr sc – od toga 4 akademika, dok je recenzenata bilo čak 14 –  12 dr sc od kojih dva akademika i dva mr sc. Dakle, prije dolaska ustaša u Srb i okolicu, tamošnji su komunisti i četnici bili do zuba naoružani, organizirani i spremni za borbu, a osigurali su i logore za prihvat civila u okolnim šumama. Iz toga slijedi da su „pokolji nad golorukim Srbima“ (kojima su „ustaše započele rat“ na tom području) najobičnija izmišljotina i propagandna laž. Kako bi se sve to pokrilo a hrvatski narod držao u pokornosti, početkom šezdesetih godina konstruiran je mit o ustaškom Jasenovcu i izmišljene stotine tisuća žrtava. Taj mit danas – i poslije svega, nakon što je istina izašla na vidjelo – brane s istim žarom i srbijanski ekstremisti i hrvatski „antifašisti“. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=bha4ivXrRxg) Nedavno je neumorni, vrijedni i hrabri istraživač Roman Leljak došao u posjed dokumenta koji obara teze komunističke i velikosrpske propagande. “Riječ je o dokumentima koji su nastali 1946. godine u okviru Zemaljske komisije koja je radila u Zagrebu i koja je napravila prvi popis stradalih u Jasenovcu, ne samo likvidiranih, nego i prirodno umrlih. Po datumima se točno vidi tko je sve umro u Jasenovcu i na koji način. Ukupan broj je 1.654! Taj broj se podudara s iskopavanjima ’64. godine koja su rađena zbog dogovora između Njemačke i Jugoslavije oko ratne odštete. Njemačka je tražila da SFRJ poimence pokaže svih 1.700.000 žrtava i 700.000 žrtava u Jasenovcu. Rezultat je bio da je Jugoslavija tada uspjela popisati 550.000 žrtava od 1.700.000, a za logor je popisala 54.000 i taj broj se i danas se nalazi u Muzeju genocida u Beogradu“ – kaže sam Leljak (http://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/roman-leljak-prema-podacima-iz-beograda-u-jasenovcu-su-stradale-1654-osobe/) Leljak napominje da je taj dokument (s popisom od ukupno 1.654 smrtno stradalih u Jasenovcu) koristilo komunističko tužiteljstvo na procesu Ljubi Milošu 1948. Godine i da se on i danas nalazi u tom predmetu u Vojnom arhivu u Beogradu. Ako je u NDH kontinuirano vršen „genocid“ nad Srbima, kako se objašnjava činjenica da je tijekom cijeloga rata u Beogradu nesmetano djelovao konzulat NDH? O tomu je hrvatski publicist Aleksandar Vojinović napisao knjigu (NDH u Beogradu, nakl. Pavičić, Zagreb, 2005.) i to na temelju originalne građe. (Vidi: https://croative.net/konzulat-ndh-beogradu-istina-koja-jednako-pece-srpske-fasiste-hrvatske-antifasiste/) O konzulatu NDH u Beogradu, zadnjih godina pišu i u Srbiji. Evo jednog zanimljivog osvrta lista Kurir iz siječnja prošle godine: „Konzularno predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske 1941. bilo je smešteno u samom centru Beograda, u zgradi Glavne pošte kod Narodne skupštine u Beogradu. Adresa konzulata bila je Prestolonaslednikov trg broj 12. Konzulat je imao tri zaposlena službenika. Diplomatsko predstavništvo NDH je imalo i svoj auto na čijim su prednjim blatobranima lepršale zastavice NDH, a na zgradi u kojoj su obitavali stajao je hrvatski grb sa ustaškim znakom. Prvi zvanični predstavnik NDH u Beogradu bio je domobranski satnik Josip Lončarević, koji je već krajem aprila 1941. doputovao u Beograd, da bi ga 12 meseci kasnije zamenio dr Ante Nikšić. Konzulat je tada bio preseljen u najuži centar grada, u Dobračinu 22. Zanimljivo je da tokom četiri godine nije zabeležen nijedan napad na zgradu konzulata ili zaposlene u njemu, nijedan kamen nije poleteo prema prozoru, niti je neko pokušao da skine zastavu. Najdalje dokle su Srbi u Beogradu išli u izražavanju svog protesta bilo je da po kafanama pevaju 'Ciganka je porodila bika, glava mu je ko u poglavnika', zbog čega je dr Nikšić nekoliko puta ulagao zvanične proteste srpskoj vladi i nemačkim okupatorima, a kad su dva gimnazijlca 1942. ispred konzulata zapevala 'Paveliću, ti si pseto, platićeš nam ovo leto', na Nikšićevu intervenciju su uhapšeni.“ (Vidi: https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/2633811/7-nepoznatih-prica-o-drugom-svetskom-ratu-ustase-u-beogradu-konzul-brani-poglavnika) Tko kaže da srbijanski mediji (ponekad) ne objavljuju i istinu? Ali, nek mi netko odgovori na pitanje: Kad će bivši Šešeljev potrčko (Vučić), Mali Sloba (Dačić) i nekadašnji papučar opskurne i zloglasne supruge balkanskog kasapina Slobodana Miloševića, Mirjane Marković (Vulin) i njima slični prihvatiti tu istinu i odreći se velikosrpske naci-fašističke ideologije!?   Zlatko Pinter