Šezdesetog dana na morfiju Račan je 'odabrao' Milanovića za svoga nasljednika

Već na polovici svog mandata Zoran Milanović najozbiljniji je kandidat za titulu najgoreg hrvatskog premijera od hrvatske neovisnosti. Pristojniji ljudi za njega javno izjavljuju da intelektualno nije dorastao funkciji koju obavlja, a ljudi iz sinjskog kraja šuškaju da se još u djetinjstvu liječio od autističnosti pa se opravdano nameće pitanje kako se takav čovjek pokojnom Ivici Račanu učinio tako idealnim za njegova nasljednika.

Napisao: Dražen Stjepandić   U tekstovima o Milanovićevu pretpolitičkom životu domaći psihostaljinisti pišu kako se u mladim danima isticao kao bistar dečko, dok sam od ljudi koji su išli s njim u školu čuo nešto  potpuno suprotno. Kad mi je jedan od njegovih školskih drugova uoči Milanovićeva  dolaska na vlast rekao da će to biti katastrofa za Hrvatsku, mislio sam da je to jedna od uobičajenih priča onih koji nisu uspjeli o onima koji su postigli veće životne rezultate, ili da su to možda riječi simpatizera HDZ-a, ali kako je vrijeme odmicalo, tMilanovićev  školski drug sve mi je češće padao na pamet. POGODNOSTI U TUĐMANOVU REŽIMU Pokojnog Račana iznimno sam cijenio, ne samo stoga što je 1990. mirno sišao s vlasti i što bi 1991. bez Račana na ovoj strani   agresija na Hrvatsku bila još brutalnija, pa sam se pitao kako se mogao tako prevariti u odabiru Milanovića? Da li se iskusni politički lisac ravnao prema partijskim kriterijima koji su često u prvi plan gurali  poslušne i podobne, na račun sposobnijih? Zoran Milanović ne bi se mogao nazvati ni posebno podobnim, tek je od 1999. član SDP-a. U stranku se učlanio tek kad je bilo posve jasno da tadašnji Tuđmanov režim broji posljednje dane. Milanovićev otac bio je zamjenik ministra Vlatka Pavletića u Ministarstvu prosvjete, kulture, tehničke kulture i športa i sin Stipe Milanovića uživao je sve pogodnosti vladajuće nomenklature u Tuđmanovu režimu. Nije bio mobiliziran, s jednog državnog poslao otišao je na još prestižniju diplomatsku plaću. Svoje pretpostavljene sam je pitao treba li se učlaniti u HDZ, što pokazuje da se nije bunio niti “rovario iznutra”, kako to mnogi, kad preokrenu kaput, znaju reći. Znao je kako se treba ponašati da zadrži privilegije, a kasnije čak nije ni pokušao lagati da je bilo drukčije, niti je ikada netko od njega tražio ono što je obično potrebno bilo kojem istaknutijem članu SDP-a. I onda takav čovjek kao Račanov miljenik za samo nekoliko godina, pomičući brojne veterane SDP-a i istinske oporbene heroje iz Tuđmanova doba ispred sebe, postane šef stranke. Nije da nije bilo pobuna protiv njega, od njegova dolaska na vodeći položaj u SDP-u tisuće ljudi brisane su iz članstva, ali većina je čvrsto bila na strani “Račanova ljubimca i odabranog nasljednika”. Sada, kad je jasno da pod Milanovićevim vodstvom državna, koalicijska i stranačka kola idu nizbrdo, i neke strogo čuvane tajne s Iblerova trga polako se razotkrivaju. Tako smo doznali i najvjerojatniju istinu o tome kako je pokojni Ivica Račan potpisao navodnu ostavku i još navodnije odabrao svog nasljednika. TAJNA BOLNIČKE SOBE NA REBRU Sve je počelo u SAD-u, gdje je Račanov sin Ivan potkraj 90-ih završio u zatvoru, navodno zbog droge. Današnji veleposlanik u Velikoj Britaniji  prof. dr. sc. Ivan Grdešić  do 2003. bio je hrvatski veleposlanik u SAD-u i, kad je Ivica Račan došao pomoći sinu u zatvoru, bio mu je na usluzi. Grdešić je upoznao  pokojnog predsjednika SDP-a s Dijanom Pleštinom, koja se također angažirala oko pomoći zatvorenom sinu tadašnjeg vođe hrvatske oporbe. Zahvaljujući nesebičnoj pomoći Pleština je postala draga i ocu i sinu. Tako su se Ivica Račan i Dijana Pleština zbližili i poslije vjenčali. Ona je napustila mjesto profesorice na uglednom američkom sveučilištu i trajno se vratila u Hrvatsku. Nakon parlamentarnih izbora 2000. Tonino Picula zaposlio ju je u Ministarstvu vanjskih poslova RH, gdje je radila sve dok joj  Gordan Jandroković nije dao otkaz uoči zadnjeg silaska HDZ-a s vlasti. Kad se doznalo da je Ivica Račan neizlječivo bolestan, počele su igre oko nasljednika. Račanov sin Ivan sa svojom grupom, u kojoj su bili Mirando Mrsić i Ranko Ostojić, odlučio je u prvi plan gurnuti Zorana Milanovića. Akcija je izvedena u stilu Borgia i zapravo je Ivan Račan doveo današnjeg premijera u poziciju za preuzimanje mjesta predsjednika SDP-a, a ne njegov pokojni otac Ivica, kako se to smatra u javnosti. Od velike pomoći, kao kad je u SAD-u bio u zatvoru, ponovno je bila Diana Pleština. Na prijevaru su eliminirali tadašnju potpredsjednicu SDP-a Željku Antunović i u prvi plan gurnuli navodnog Račanova miljenika Zorana Milanovića. Ivica Račan bio je teško bolestan, nakon neuspješne terapije u Njemačkoj vratio se u Zagreb, gdje je šezdeseti dan zaredom uzimao morfij i objektivno nije mogao znati ni kako se zove, ali u takvom stanju sin Ivan i Dijana Pleština podmetnuli su mu da potpiše ostavku. Premda je šezdeseti dan zaredom uzimao  morfij, potpisana  ostavka bila je usvojena. Prema našem izvoru, više članova SDP-a iskazalo je sumnju u istinitost potpisane ostavke, ali o tome se sve glasnije na Iblerovu trgu govori tek sada. Uz Dijanu Pleštinu, koja je pokojnom Ivici Račanu “gurnula” na potpis njegovu ostavku, i sadašnjeg  zastupnika SDP-a Ivana Račana na vratima bolničke sobe čuvali su stražu Mirando Mrsić i Rajko Ostojić, današnji ministri u vladi Zorana Milanovića. Poslije “potpisa” ostavke po kuloarima u SDP-u pronio se glas da je preporuka vođe da njegov nasljednik bude mlađahni  Zoran Milanović jer je “mlad i pametan”. STVARNE  ČINJENICE A stvarno mišljenje pokojnog Ivice Račana o Zoranu Milanoviću najbolje pokazuje činjenica da ga je pred smrt smijenio s mjesta glasnogovornika SDP-a i postavio ga kao nositelja liste za V. izbornu jedinicu u Slavoniji kako bi ga se zapravo riješio. Svakomu je bilo jasno da Milanović ondje ne bi imao šanse u srazu s piranjama iz Drave koje nose dresove HDSSB-a, HDZ-a i HSP-a  Dakle, u to vrijeme plasirana je notorna laž kako je Ivica Račan želio postaviti Zorana Milanovića na čelo SDP-a. Nažalost, u  tadašnjem “unutarstranačkom demokratskom sukobu” sa Zoranom Milanovićem bili su samo Zlatko Komadina, Pavle Kalinić i Milan Bandić, a ostali su, ako su i bili protiv, mudro šutjeli. Zahvaljujući Račanovoj ostavci Željka Antunović je eliminirana kao potpredsjednica SDP-a, a na mjesto predsjednika je došao Zoran Milanović. U nakaradnom izboru za šefa SDP-a pomogao je i Slavko Linić. Ostalo je sve više-manje dobro poznato. Da Ivica Račan tada nije potpisao ostavku, tj. da navodno imenovana skupina iz njegove bolničke sobe navodno nije krivotvorila Račanov potpis na ostavci, tadašnja potpredsjednica SDP-a Željka Antunović išla bi normalnom procedurom na predstojeće parlamentarne izbore kao prva nositeljica SDP-a i najvjerojatnije pobijedila i na krilima pobjede na Konvenciji SDP-a postala pobjednicom i na narednim parlamentarnim  izborima 2007. koji su izgubljeni najviše zahvaljujući bahatosti  “mladog i sposobnog” Zorana Milanovića. Nakon izgubljenih parlamentarnih izbora 2007. nastupili su predsjednički izbori, tada vrlo važni za SDP. Ivan Račan, sin pokojnog predsjednika SDP-a, ponovno je u igri, kao “marketinški ekspert” gurao je otvoreno kandidaturu Ive Josipovića, i to na poticaj veleposlanstva države gdje je bio u zatvoru.  Istovremeno je Mirando Mrsić postavljen za šefa izborne kampanje SDP-ova predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Glavni izborni stožer Ive Josipovića bio je u sjedištu SDP-a u Zagrebu, a onaj manji, ali puno važniji, u odvjetničkom uredu Silvija Hraste na zagrebačkom Ribnjaku. Tomu su prethodili “unutarstranački demokratski” procesi u SDP-u u kojima je jedan drugi, tzv. predsjednički kandidat u liku Ljube Jurčića poslužio kao blijeda demokratska kulisa, što je bio uvod u pokušaj političke eliminacije i izbacivanje Milana Bandića iz SDP-a. Zato na kraju moramo konstatirati da Zoran Milanović, bez obzira na svoje intelektualne sposobnosti, oko sebe ima vrlo domišljatu ekipu. Nije on bez razloga svoje političke planove nazivao Timom. On je ljudima oko sebe idealan, a kakvi su oni, najbolje pokazuje afera “Lex Perković” i još veće smicalice i namjerno izazvane zavrzlame oko referenduma potaknutog od građanske incijative “U ime obitelji”. Isto će biti i s cestama i tko zna još oko čega gdje će na borgijski način izigravati i falsificirati volju većine. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE