SIGURNOSNA KULTURA

„Ovo je početak vaše noćne more, danas proglašavamo novi 11. rujan. Bruxelles je samo zrno od onoga što slijedi, ubit ćemo vaše ljude u borbi koja će se odvijati u vašim domovima, ulicama, bolnicama i školama.“ Ovo nije reklama za film s apokaliptičkom tematikom, to je poruka Islamske države „križarskim zemljama“ da ih očekuju crni dani zbog neprijateljstva i borbe koju vode protiv nje. Poruka je objavljena u šokantnom videu, najvjerojatnije snimljenom u iračkom gradu Mosulu, nakon višestrukih napada u Bruxellesu. Iako su još do nedavno mnogi europski i domaći političari u sinkroniziranom djelovanju s dijelom medija i samozvanih udruga za ljudska i svaka druga prava, činili sve da nas uvjere da ne postoji ozbiljna opasnost od nekontroliranog egzodusa migranata na europske prostore, događaji koji su uslijedili razuvjerili su ih na vrlo krvav način. Legendaran je nastup Vesne Pusić, u to vrijeme potpredsjednice Vlade i ministrice vanjskih i europskih poslova, koja je „vrlo zrelo i dubokoumno“ zaključila: „ Teroristi ne putuju probušenim madracima već business klasom u avionima. Sklonost da se stigmatizira ljude koji su u nevolji i da se svoja bezosjećajnost opravda strahom, mislim da je to jedan od nižih ljudskih poriva.“ Neobjašnjiva je politika svemoćne Angele Merkel i njeni gromki pozivi migrantima da slobodno prelaze granice, a oni koji su upozoravali da je pitanje migranata uz humanitarno svakako i sigurnosno pitanje dobivali su moralne packe i lekcije o humanosti. Čak su i televizijske kamere zabilježile predsjednika Europske komisije Jeana-Cloude Junckera kako mađarskog premijera Viktora Orbana, zbog čvrstih stavova prema izbjegličkoj krizi, naziva diktatorom. Medijski prostor širom Europe sustavno je propagirao novu europsku politiku „širom otvorena vrata“ i samo malobrojni sigurnosni stručnjaci, ako su i dobili medijski prostor, usudili su se javnosti otvoreno prikazati što se događa i što slijedi. Sve navedeno dovelo je do neviđenog kolapsa državnih sigurnosnih sustava od Ankare do Stockholma sa posljedicama od kojih stara dama Europa drhti kao prut očekujući nove udarce koji dolaze sa svih strana. Drhti jer je neobjašnjivo dala vrijeme i koridor, Balkansku rutu, ISIL-u da na njeno tlo uvede i ustroji svoju logističku i operativnu infrastrukturu. Otvorena je europska fronta bez vidljive bojišnice gdje uvjete i načine provođenja Novog rata diktira nevidljivi neprijatelj koji u malim, neovisnim skupinama sije strah i teror europskim ulicama i na sebe veže desetke europskih oružanih formacija veličine brigada i pukovnija koji smetaju jedni drugima. Tragikomičan dokaz je katastrofalna reakcija belgijskih snaga sigurnosti pri uhićenju Salaha Abdeslama. Uhićen je u petak ali do napada u Bruxellesu, koji su izvedeni u utorak, na ispitivanju je proveo svega sat vremena. Unatoč otkriću oružja i sredstava za bombaške napade, te ozbiljnih indicija da je u pripremi velika teroristička akcija u Bruxellesu, istražitelji su vjerovali ili ne, najtraženijeg europskog teroristu ispitivali vrlo kratko jer je izgledao umorno od operacije nakon što je ranjen u pokušaju bijega. Kada se ovome doda informacija da su policajci, ranije dobivene informacije o njegovom boravku u Molenbeeku, jednostavno zaboravili proslijediti nadležnim službama, postavlja se pitanje koliko se građani Europske unije mogu pouzdati u postojeće sigurnosne sustave. Sve izraženiji je i strah političara, pa francuski premijer Manuel Valls, nakon napada u Belgiji izjavljuje da je Europa u ratu. Šef  Europola Rob Vejnrajt je upozorio da teroristički napadi u Bruxellesu pokazuju da je mreža od 5.000 terorista u Europi daleko opasnija nego što se strahovalo. „Njihova mreža je raširenija nego što smo mislili. Teško je procijeniti koliko je terorista u ovom trenutku spremno za napade, ali smo zabrinuti zbog 5.000 radikaliziranih iz Europe koji su ratovali u Iraku i Siriji.“  Visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Moghenini zaplakala je dajući izjavu o napadima u Belgiji i time jasno pokazala nesnalaženje i svu nemoć europskih institucija u kriznim trenucima kada treba odlučno djelovati. Čak i površne stručne analize ukazuju da europski sigurnosni sustavi nisu ni približno blizu unisonog modela obavještajnog djelovanja kojim bi se moglo učinkovito suprotstaviti novonastalim okolnostima i terorističkim prijetnjama. To nesnalaženje bi vrlo brzo europske gradove i države moglo vratiti na obrambenu taktiku srednjeg vijeka. Obrana utvrdama i rigoroznim kontrolama na državnim granicama, ulazima u gradove i detaljna identifikacija osoba prilikom ulaska u prostorne zone raznih objekta od javnog značaja. Vrijednosti u koje se Europa kune, kao što su građanska prava, Schengenski sporazum i Europa bez granica, slobodan protok ljudi i roba, integracijski procesi, multikulturalnost,  urušavaju se i tresu temelje Europske unije. Neizbježan je scenarij jačanja nacionalizama i sve čvršća povezanost država koje iz slične perspektive gledaju na ove izazove poput zemalja Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka). Hrvatskoj se javnosti mora kristalno jasno prezentirati trenutna pozicija i opasnosti po pitanju sigurnosti njenih građana. Ne želeći  raspirivati iracionalni strah moramo biti svjesni da u našem bliskom okruženju, po izvješćima Europola i relevantnih obavještajnih izvora, egzistira značajan broj terorističkih kampova niskog intenziteta u kojima novaci ISIL-a provode obuku i pripremaju se za ratišta i terorističko djelovanje. Kada se uzme u obzir broj ljudi iz bliskog susjedstva (BiH, Kosovo, Sandžak, Albanija, Slovenija) koji ratuju ili su se vratili s ratišta Iraka i Sirije, još je jasnija ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo. Hrvatske državne institucije moraju biti spremne u začetku suzbiti moguće otvaranje nove izbjegličke rute iz Grčke preko Albanije, Crne Gore do Hrvatske (Jadranska ruta). Njeno aktiviranje bi bilo pogubno za hrvatsko gospodarstvo, u kojem je turizam najzdravija grana, a da ne govorimo o mogućim sigurnosnim prijetnjama. U nacionalnu strategiju i sve segmente hrvatskog društva, mora se uvrstiti i razvijati nova grana kulture, sigurnosna kultura. Našoj djeci već od malih nogu moramo, sukladno njihovoj dobi, širom otvoriti oči i pripremiti ih za život u surovom svijetu koji smo im mi odrasli ostavili u nasljeđe. Već u osnovnim školama moramo ih sustavno učiti prepoznavanju mogućih opasnosti, da znaju kome se moraju obratiti i kako se ponašati u neželjenim, kriznim situacijama. Prijetnje s početka članka dovoljno su upozorenje da sigurnost uvrstimo u školske i edukacijske programe da ne bismo morali u budućnosti očajavati nad ruševinama naših škola. Ivica Čutura, univ.spec.dipl.ing.sigurnosti