Silvana Oruč Ivoš: Žurni izbori u srpnju?! A zašto ne bi žurno uveli elektroničko glasovanje?

Prema procjenama MMF-a hrvatski bi BDP u ovoj godini mogao pasti za najmanje 9 posto. No nije nemoguće da ta brojka bude i puno gora. Hrvatska je tako postala jedna od država EU koju će kriza izazvana pandemijom COVID-19 najgore pogoditi. Ne treba se tome čuditi. Hrvatska spada u rijetke tranzicijske države u kojima nisu provedene ozbiljne gospodarske reforme, kao ni ozbiljne prilagodbe javne uprave i samouprave. Ni jedna dosadašnja Vlada, pa tako ni ova Plenkovićeva, nije imala volje nešto promijeniti na tom planu. Upravo suprotno, svi su stvarali svoju biračku vojsku zapošljavajući (ili nepopularno: uhljebljujući) svoje kadrove u raznim ministarstvima, javnim poduzećima te lokalnim i regionalnim upravama. I moglo je tako, sve do korone, koja je pokazala potpuni besmisao takvog načina vođenja države. 

Sada kada je sve stalo, kada je taj golemi administrativni aparat doma, zapravo se najbolje vidi koliko nam ne treba.  Jednostavno je, Hrvatska i oni koji pune proračun (a to je realni sektor) više nemaju ni snage ni sredstava financirati svu tu bespotrebnu birokraciju, desetke agencija, tisuće raznoraznih uhljeba… I da ne bi bilo zabune, nisu u pitanju ni djelatnici u zdravstvu i obrazovanju, ni policija ili vojska – kako to nekorektno pokušavaju imputirati neki od sindikalnih čelnika –  već onaj skupi višak zaposlenih na, za njih, izmišljenim i bespotrebnim radnim mjestima u ministarstvima i agencijama. Treba napraviti ozbiljnu reformu javne uprave koja će, osim smanjenja radnih mjesta, dovesti do toga da se zaposlenici plaćaju pravedno, po učinku. Reformu u kojoj će biti nagrađeni oni koji rade. I obrnuto.

Ova pandemija je  također ogolila nužnost toga da se smanji broj općina. Onih koje nisu u stanju izdržavati same sebe, koje nemaju nikakve prihode. Isto tako nužno je dodatno digitalizirati sve ono što se može. A može se puno toga! Evo, vladajući puštaju probne balone najavljujući izbore usred ljeta bojeći se financijskog urušavanja na jesen. Dakako, očekujući manji odaziv ukupnog broja birača, a priželjkujući maksimalan odaziv odane stranačke vojske. No, odbijaju uvođenje elektroničkog glasovanja, ne samo na parlamentarnim nego na svim izborima. Zašto? Elektroničko glasovanje bilo puno jeftinije, preciznije, komotnije, a u situaciji epidemije – sigurno. Elektroničko glasovanje (zbog sličnih, ako ne i istih interesa) ne odgovara dvjema najvećim strankama HDZ-u i SDP-u. Glavni problem u SDP-u vide u hrvatskim državljanima izvan domovine, zaboravljajući pritom da je broj zastupnika koje mogu izabrati – ograničen na tri. Drugim riječima, kad bi na izbore izašlo, recimo, 4 milijuna ljudi iz dijaspore i 4 milijuna ljudi u domovini, dijaspora bi i dalje imala samo 3 zastupnika. Ni više ni manje! O kakvom onda utjecaju ili bojazni političke stranke govore?! Pravi strah je u domaćoj izlaznosti, a to je problem koji stranačke vojske SDP-a i HDZ-a ne bi mogle kontrolirati. 

Ako nas je nečemu naučila ova kriza, koja će zasigurno na gospodarskom planu  potrajati još dugo, onda je to da moramo osvijestiti činjenicu da netko u ime države ili grada, kada troši kao pijani milijarder, barata našim novcem. Kada Vlada odobrava pomoć poduzetnicima u uvjetima krize, ne radi to svojim novcem već sredstvima koje su prije toga ti isti poduzetnici uplatili kroz razna opravdana i neopravdana davanja. Drugim riječima, vlast, bez obzira na razinu, treba polagati račune onima koji su ih izabrali i onima koji ih plaćaju. Onako kako su račune položili u inspektoratu nakon što su usred krize zbog banalnih razloga pretjerano oštro i nerazumljivo kaznili one koji već doslovno dišu na škrge.