SIN VUKOVARSKOG HEROJA, HRABROG HOS-ovca SA SAJMIŠTA: ‘Moj otac je poginuo, ali vrijedilo je…’
Nakon više godina, vukovarska kolona sjećanja danas nije kročila po kiši i magli. Političara i prigodnih govora nije nedostajalo ni ovoga puta, no svi koji su danas sudjelovali na obljetnici stradanja slažu se da je u zraku vladala pozitivna atmosfera, te da je spomen na žrtve bio prisutniji nego ikad. Ima li ikakve simbolike u suncu koje je naglo okupalo Vukovar i dolaze li za ovaj napaćeni grad uistinu bolja vremena?
Ponosni sin Ohrana Merića
Zagrepčanin Ademir Merić koji je u trenutku smrti svoga oca imao samo osam godina, na taj datum osjeća isključivo ponos:
“Moj otac je ubijen u Vukovaru i može zvučati čudno, ali ja na taj dan osjećam samo ponos”, kaže nam Ademir.
“Tuga je sveprisutna, no godinama ju je ipak prevladao ponos. Činjenica da je sudjelovao u djeliću stvaranja hrvatske povijesti, kao i činjenica da se nije plašio, te da je zahvaljujući i njegovoj smrti Hrvatska danas slobodna i neovisna, meni kazuju da je njegova smrt, ma koliko bolno to bilo, ipak vrijedila”, dodaje.
Smeta ga pitanje “jesu li se za to borili”
Ponosni sin vukovarskog branitelja pri tome naglašava kako ga smetaju pitanja “jesu li se za branitelji to borili”.
“Grozno je čuti nezadovoljnike političkom situacijom koji prozivaju branitelje za ovakvo ili onakvo stanje s pitanjem ‘jesu li se za to borili’. To su bili vojnici sa samo jednim zadatkom. Da pobjede neprijatelja i oslobode zemlju. To što se unutar nje sada događa, nečija je tuđa krivica”, kaže sin Ohrana Merića, dragovoljca HOS-a sa vukovarskog Sajmišta.
Kao pripadnik HOS-a, ovaj zagrebački dragovoljac Domovinskog rata, ubijen je nakon pada u proboju, a njegovi su ostaci pronađeni u Petrovcima.
No, morala su proći dva desetljeća da bi njegov sin Ademir sa sigurnošću mogao znati da njegovog oca više nema, a na njegovoj zagrebačkoj adresu u Kozari putevima ta je vijest potvrđena 2011. godine.
Zadnje što su čuli od oca bio je telegram
Ohran je u samim počecima rata bio angažiran u obrani naselja po kojem je patrolirao posve nenaoružan. Ali Ohranu to nije bilo dovoljno. Osjećao je kako na istoku zemlje hrvatski narod trpi snažnije nego igdje, i jednostavno ga nije bilo moguće zaustaviti.
Kada je otišao, obitelji se uspio javiti u dva navrata… Jednom preko Radio Osijeka, a stigao je i telegram u kojem je svojim sinovima Edinu i Ademiru napisao da ih voli.
Izvor:Dnevno.hr
Autor: Snježana Vučković/Foto: facebook
