Siniša Šlat Sir: Iz zatvora u Beogradu pamtim finale OI ’92. u košarci Hrvatska – SAD

Ljubav se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, stoji u Hvalospjevu ljubavi, a prva je asocijacija na vinkovačke momke koji su s praga mladosti krenuli braniti svoj dom.

Nema ih na naslovnicama, rijetko su pred TV kamerama, teško ih je uvjeriti da ostanu zapisani. Siniša Šlat poznatiji pod nadimkom Sir jedna je od živućih legendi grada oko koje i danas sjaji aura smijeha i zdrave, zarazne vinkovačke “sprdnje” koju s lakoćom prenosi na sve oko sebe.

Jedan od onih istinskih heroja ’91. s 19 godina dezertira iz JNA i vraća se kući, prijavljuje u svoju Mjesnu zajednicu Zagrebački blok i priključuje s društvom iz bloka obrani grada i domovine. Masakr u Borovu Selu bio je okidač za bijeg iz vojske i znak da se nešto sprema. Dan D bio je 26. rujna kada je iseljavana vinkovačka vojarna. Umjesto u Tordince odlaze na ispomoći u Vukovar. Njih 16 iz Bogdanovca po kiši pješači Kukuruznim putem do Lušca zamjeniti na sedam dana dečke iz Vrtnog.

“Bila je to, pokazalo se, 28. 9. zadnja smjena na položaju Internati, najisturenijem do borovskog aerodroma prema Koreji u Borovu Selu, kojeg smo držali do povlačenja 19.11. i pada Vukovara”, nakon čega su završili u skloništu u Novoj obućari, priča.

“Možda i najgori trenutak. Par tisuća ljudi, grobna tišina i misli koje se roje u glavi do najcrnjih za koje nisam imao hrabrosti”, reći će.

“Ujutro smo se službeno predali i autobusima odvezeni u logor Stajićevo. Mjesec dana svirepih tortura, hladne štale, ispitivanja. Ako si završio bez udaraca, mogao si slaviti”, priča Sir koji je 22.12. prebačen u Mitrovicu.

“Ljudi su plakali od straha ne znajući kuda nas vode. Ni Crvenog križa, ni međunarodnih predstavnika da te barem stave na popis za razmjenu. Ajde, tu je bar bilo toplo, ali i dalje redovita maltretiranja”, prisjeća se. Sredinom siječnja ’92., nakon ispitivanja prebačen je dva tjedna u samicu te potom, pod optužbom dezertera u vojno-istražni zatvor u Beogradu. Osuđen je na pet godina zatvora, u KP Valjevo s najgorim kriminalcima i ubojicama, službeno za dezerterstvo i rušenje ustavno-pravnog poretka nepostojane SFRJ.

“Jedan od svijetlijih trenutaka u zatvoru bilo je košarkaško finale Hrvatske i SAD-a na ljetnoj Olimpijadi”, smije se dobri duh grada koji za jedinu terapiju priznaje šalu.

“Dobar je dan u kojem sam se barem deset puta ismijao”, reći će.

To ga je spašavalo u najmračnijim trenucima o kojima ne priča, ali i na dan razmjene 14.8.’92. za kojeg kaže da je bio najdulji jer su njih trojica bili, pod čudnim okolnostima, zamalo izostavljeni. Srećom, razmjenjeni su. Poslije je u sklopu 5. GBR prošao zadarsko ratište i Južno bojište.

Vinkovački momci došli su Vukovar 28.rujna 1991.g. na sedam dana, a ostali 56. Bilo je dana kada nisu imali što za presvući, kad su bili i gladni i žedni jer im pod granatama nisu mogli dostaviti hranu na položaj, a voda je bila zagađena pa su se snalazili, prokuhavali, filtrirali, sjeća se Siniša. S poštovanjem se sjeća zapovjednika Albina Lozara i svojih dečkiju, prijeratne ekipe, Mirabela Matičića čija sudbina nakon zarobljavanja ni danas nije razjašnjena i Roberta Damjankovića Archyja koji je poginuo na bosanskohercegovačkom ratištu. Na spomen njih grlo se stisne.

Danas je sretno oženjen Helenom, u mirovini i ponosan na prkosnu Vinkulju koja je s malo hrabrih ljudi, kaže, uz Osijek, tada obranila ostatak Hrvatske. Žao mu je što je ta činjenica neopravdano marginalizirana i nije mu jasno zašto je to tako.

“Nakon pada Vukovara u Vinkovcima je ostalo 400-500 ljudi, oni su obranili grad i ostatak Hrvatske. Znam da je tako, jel toliko je obroka bilo zaduženo. Da je bilo drugačije Srbi bi se spojili sa Zapadnom Slavonijom,” uvjeren je Šlat.

I danas bi ponovno kaže, da treba, a oduševljava ga što u razgovoru s mladima osjeća da ih puno diše domoljubno, za svoje. “Ne nacionalistički, ali vidim da Vinkovce i Hrvatsku nose u srcu”, kaže.

I na koncu dodajmo i svojevrsni recept za sreću. Naime, Sinišino prvo pravilo za miran san je da već 25 godina ne gleda Dnevnik i Vijesti. To deprimira, kaže, a utjecaj nemamo. Vidi kako to završi. Sloboda nas je koštala 16 000 života.

Protiv Srba osobno nema ništa. I danas među njima ima prijatelja. Jedan mu je u autobusu koji ih je vozio u logor spasio život ne dozvoljavajući da pripadnici paravojnih postrojbi izvuku i jednog čovjeka iz njegova autobusa. Vidjeli su se poslije rata. Ne voli samo četnike, ekstreme, divljake, nasilnike, a takvi su oni bili.

Čovjek je čovjek, reći će Sir i tu nema dalje!