'Sinovi ustaša i partizana' sudjelovali u nogometnom veselju kao i u ratu

Nikakve podjele u društvu nisu skrivile pretvaranje Hrvatske u koloniju nego su ih skrivili nesposobni i sluganski i lijevi i desni političari. Napokon čovjek ima razloga složiti se s jednim ljevičarom. Povjesničar Hrvoje Klasić piše kako nogometni reprezentativci nisu Hrvatskoj donijeli jedinstvo niti ga je u hrvatskoj povijesti ikada bilo, pa ni 1991. godine. A tekst završava rečenicom: “Posebno bi sve Hrvate i sve građane Hrvatske trebalo poticati na izgradnju društva u kojem će najvažnije zajedništvo biti ono kojim jedni druge prihvaćamo i poštujemo baš zato što smo različiti”. O malo čemu se posljednjih godina toliko jadikovalo kao o podjelama i nejedinstvu u Hrvatskoj, no te podjele i to nejedinstvo prihvatili smo 1990. godine kao temelj demokracije u kojoj će sve političke opcije biti ravnopravne, a između njih će građani birati na izborima. Ni nogometaši uspjehom u Rusiji nisu ujedinili te različite opcije niti izbrisali razlike između njih, ali su se one našle zajedno u zajedničkom nacionalnom interesu. Žestoko sam, na primjer, pisao o onima koji su napadali Thompsona i zgražali se nad njegovim druženjem s reprezentativcima, ali to ne znači da oni nisu dijelili taj zajednički interes i radovali se Modriću i suigračima. Istina, ima zacijelo u Hrvatskoj i onih koje hrvatski uspjeh nije obradovao, ali ni oni nisu “višak” u ovoj zemlji prema kojem treba biti isključiv. I sve se uvijek svodi na – rezultate na izborima. Stranke koje bi radile i govorile protiv hrvatskih nacionalnih interesa osuđene su na potpuni neuspjeh. Kao što bi propast bilo i protivljenje našem uspjehu na SP-u u Rusiji. Sjetimo se kako su u počecima demokracije u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog stoljeća prošle jugoslavenske inicijative koje nisu računale na Hrvatsku kao državu. Nestale su. Istina, i stranke koje su imale uspjeha kod birača razlikovale su se po odnosu prema Jugoslaviji, prema novim mogućim savezništvima i prema državotvornosti, ali od trenutka kad je država stvorena a onda i u svijetu priznata nitko tko je računao na birače nije bio toliko lud da joj se usprotivi. Jedan događaj s kraja devedesetih, nakon referenduma o neovisnosti i Domovinskog rata koji su ujedinili različite svjetonazore, učinio je definitivno bezrazložnim i bespredmetnim razgovore o podjelama u društvu i o nejedinstvu. Bila je to koalicija koju su sklopili Ivica Račan i Dražen Budiša. O njoj sam izrazito negativno pisao kao o koaliciji krvnika i žrtve. Ali koliko god se ta sprega nekome sviđala ili ne sviđala ili činila kalkulantskom, ona je značila trijumf hrvatstva kao općeg političkog stava u kojem je pokopano vrijeme koje su krvnik i žrtva sudbinski obilježili, a Budiša i Račan bili su istaknuti likovi toga vremena. Nedavno sam napisao kako su navodno nejedinstvo i podjele o kojima se proteklih godina govorilo i pisalo bez kraja i konca samo dojam i privid, koji je možda netko i namjerno nametao. Zacijelo je mnogo ljudi iz partijskog ili partizanskog obiteljskog miljea i njihovih potomaka koji su iz prošlosti naslijedili određene nazore sudjelovalo u općem slavlju zbog nogometnih uspjeha, kao što ih je mnogo bilo iz suprotnog – ustaškog, vjerskog ili kojeg drugog obiteljskog miljea. No to ne znači da je njihovo zajedništvo u nogometu bilo i političko ili svjetonazorsko zajedništvo. Razlike su ostale, one će se i ubuduće manje ili više isticati, ali to je normalno i tako je svuda u svijetu. Možemo reći – kao i u Domovinskom ratu, i u nogometnom veselju sudjelovali su sinovi “ustaša i partizana”. Kad slušate nekog političara kako jadikuje zbog podjela u društvu i kako će on sve učiniti da se nadvladaju, vjerojatno je riječ o osobi podijeljenoj u sebi – podijeljenoj između neuspješnog političara i potrebe da kaže nešto jako važno i za naciju sudbonosno. Nikakve podjele u društvu nisu skrivile prodaju tolikih nacionalnih bogatstava i pretvaranje Hrvatske u koloniju nego su ih skrivili nesposobni i sluganski i lijevi i desni političari kakvi su mahom preuzimali državu od Tuđmanove smrti. Od Račana, Budiše i Mesića do Sanadera, Kosorice, Milanovića, Josipovića i Plenkovića – sve su to bruxelleski projekti i nije uopće bilo presudno jesu li konzervativni ili liberalni, idu li ili ne idu u crkvu i tko im je gdje od predaka bio u II. svjetskom ratu. Hrvati nisu oduševljeni nogometašima što su donijeli jedinstvo nacije nego što su pokazali vrijednost, sposobnost, talent, požrtvovnost, domoljublje i sve ono s čime su se popeli na vrh svjetske ljestvice, a na takvim ljestvicama Hrvatsku na dnu ili pri dnu drže političari koji znaju naricati zbog podjela u društvu. Milan Ivkošić / Večernji list