Skandalozna izjava Ive Josipovića: Fratri sa Širokog bili su legitiman vojni cilj

Bivši predsjednik Ivo Josipović u izjavi za Novi list dotakao se pogubljenih svećenika na Širokom Brijegu sa čime se među ostalim povezuje i postrojba kojom je upravljao njegov otac Ante. “Fratri sa Širokog Brijega bili su legitiman vojni cilj”, rekao je Josipović koji je po svemu sudeći nastojao ovom retorikom opravdati smaknuće 66-ero svećenika koje su pogubili komunisti. Podsjetimo, kako je naš portal ranije pisao svjedoci vremena, kojima pamćenje seže u doba kada je Ante Josipović, otac bivšeg predsjednika Ive Josipovića provodio svoje viđenje nove pravednosti, sve su sablasniji. Svjedočanstvo o njemu sličnima iznio je svojevremeno Hrvatski list donoseći priču bivšeg oficira JNA Marka Protića, koji pak kazuje – “nije mi žao što smo ubijali fratre hicima u leđa”. Oficir koji je u to doba živio na zagrebačkom Voltinom naselju priznaje da je kažnjen opomenom zbog ubojstva fratara u Bugojnu 1944. godine. A zbog likvidacija se nije pokajao jer je čuo da su svećenici surađivali s Gestapom. Zanimljivo, dotični zločinac za svoja zlodjela nikada nije odgovarao, baš kao niti mnogi drugi akteri toga vremena. Primjera radi, Ustavni sud nedavno je oslobodio Josipa Boljkovca, a Hrvatska je još uvijek jedina tranzicijska zemlja koja do danas nije osudila niti jednog komunističkog i partizanskog zločinca. Ne treba to previše čuditi kada se zna da ti i takvi likovi i danas uživaju političko društvenu zaštitu koju predvodi počasni antifašist Stipe Mesić, ali i Ivan Fumić, Ivo Josipović, Vesna i Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Anto Nobilo i slični. U skladu s time Protić, ubojica fratara, unatoč dokazima nije postao predmetom istrage premda je spomenuti medij objavio čak dva pisma, jedno žrtve, a drugo njegovo. Tim pismima dokazuje se da je zločin počinjen, a prema tim dokazima on je pucao u leđa dvama nenaoružanim fratrima u rujnu 1944. godine u Bugojnu. Župnika je ubio prvim metkom, dok je drugi teško ranjen, a kasnije i spašen. Pronađeno je i pismo svećenika koje, osim što detaljno opisuje taj zločin otkriva kako su i drugoj prilici partizani gnjusno ubijali bolesnike u krevetima kiruškog odjela u Travniku. Partizansko strijeljanje s leđa fratara opisao je 1949. godine u Rijeci sudionik izvršitelj bivši kapetan JNA Protić, na četiri strtanice naglašavajući da je izvršavao partijske zadatke. Taj umirovljeni oficir JNA s činom potpukovnika biva zaposlen na Odjelu narodne obrane u Trešnjevci do 1990. godine te je jedan od rijetkih preživjelih iz pobjedničke partizanske klaonice u Bugojnu i Travniku. Kada je kažnjen partijskom opomenom radi likvidacije dvojice fratara, jer nije dobro organizirao kako fratre treba likvidirati, doslovno je zapisao vlastoručno: “Kažnjen sam partijskom opomenom 10. 9. 1944. radi likvidacije (ubistva) dvojice fratara u Bugojnu 1944. prilikom oslobođenja grada. Kažnjeni smo ja i moj komandir čete Lončar Jovo radi toga što nismo dovoljno organizirali kako treba fratre likvidirati. Kazna je na mene pravilno djelovala i uvidio sam, da sam kao partijski rukovodilac slabo organizirao likvidaciju ovih narodnih neprijatelja, koji su još tada uživali izvjesnu simpatiju religiozno zaostalog sloja naroda.” U emisiji Bujica o zločinima Ante Josipovića progovarao je splitski kirurg dr. Hrvoje Tomasović. “Njegov ćaća je konjem u Baškoj Vodi ušao u crkvu i sorio oltar! Moja baba je svjedok tome jer je iz toga kraja! To je zločinac iz Bikovskog odreda”, rekao je kirurg. Otac predsjednika Josipovića bio je član 11. dalmatinske brigade poznate po ubojstvu franjevaca u Širokom Brijegu, ali i po ratnim zarobljenicima na Kočevskom rogu. Knjiga 11. Dalmatinska brigada’, Milana Rake i Slavka Družijanića, izdana u Splitu 1987. piše o nizu manje poznatih zanimljivosti o toj partizanskoj postrojbi. Dva detalja su posebno interesantna u svezi te postrojbe: 1. selekcija političkih kadrova u vlasti iz redova 11. dalmatinske brigade i utjecaj koji se proteže do današnjih dana 2. brojni ratni zločini i pokolji nad ženama, djecom, svećenicima i općenito civilima, kao i razoružanim i zarobljenim vojnicima Također, zanimljiv dio jest popis pripadnika te partizanske postrojbe i njihov utjecaj na kasniji politički život kako Jugoslavije, tako i današnje Hrvatske koji je izrazito velik. Uz masovan pokolj tisuće civila i vojnika nakon okončanja Drugog svjetskog rata u Kočevskom Rogu u Sloveniji, masovno ubijanje svećenika i redovnika u samostanu na Širokom brijegu, najpoznatiji su slučajevi koji se stavljaju na teret te brigade i njenih vojnika. Otac Ante bio je u vrhu postrojbe koja je sudjelovala u pokolju franjevaca na Širokom brijegu, a zadnji amen davala je CK, to pak znači da je on izravno sudjelovao u donošenju odluka. Mržnja je u tome periodu posijana po Širokom brijegu, malom hercegovačkom gradu, koji i danas pamti krv i pepeo iz tih vremena. Fratri su ubijeni i spaljeni, svjedoci ubijeni ili zaplašeni, ali Široki nije ostao prazan i pust. Postoji čak i izvorni zapisnik razgovora koji su dr. fra Bonicije Rupčić i dr. fra Rufin Šilić vodili s časnom sestrom Emeranom Kozina 23. listopada 1945. godine u Mostaru radi rasvjetljavanja ubojstava širokobrijeških fratara. S. Emerana (krsno ime Dragica) Kozina rođena je 1916. u Međugorju. Bila je u Širokom Brijegu na službi od rujna 1944. do 8. veljače 1945 kao kuharica u samostanskoj kuhinji. Iz njezinog svjedočenja treba istaknuti: “Ja mogu svagdje i svakome reći, da nije nijedan, koji je bio sa mnom u samostanskom podrumu, a bili su svi osim fra Dobroslava, izvinite bio je stari fra Marko Barbarić bolestan i ležao je u svojoj sobi u samostanu. Ja mislim nije mogao pucati, kad se nije mogao ni ustati s kreveta. Kad je bio zdrav, jedva je držao kašiku u ruci.” “U zadnje vrijeme sigurno su znali i govorili da će partizani doći na Široki Brijeg, ali su govorili: ‘Mi nismo ništa krivi, pa što ćemo bježati'”. “O pričešćivanju ne znam ništa, jer sam već u četiri sata bila odijeljena od njih. Dok sam bila s njima, vidjela sam neke da se ispovijedaju, npr. fra Borislava i fra Žarka. Fra Dobroslav je i mene upozorio bih li se ja ispovjedila, ali stojeći, da ne bi stražar primijetio. Tako su činili i svećenici. Uostalom dok smo još bili u podrumu, primili smo svi zajedničko odrješenje. Podijelio nam ga je vlč. fra Stanko”. Ne treba zaboraviti ni posmrtne ostatke koji su iskopani u različitim masovnim grobnicama. O zločinima ove brigade progovarali su i korčulanski partizani Ivan Gugić i Ivan Marinović, inače pripadnici 3. satnije 3. bojne 11. Dalmatinske brigade. Pokajničko priznanje prije smrti o zločinima 11. Dalmatinske brigade dao je njen pripadnik, partizanski major Simo Dubajić. Hrvatska javnost ga više pamti kao jednog od vođa i organizatora četničke pobune u Dalmaciji prije i za vrijeme Domovinskog rata. Otac predsjednika Josipovića bio je jedan od prvih pripadnika malog partizanskog odreda u makarskom zaleđu, a prema vlastitom kazivanju iz rodne Baške Vode otišao je 1942. godine u ilegalni partizanski odred na Biokovu, iz kojega je 1943. godine osnovana poznata Biokovska brigada koja je kasnije stasala u zloglasnu 11. dalmatinsku brigadu u sastavu 26. partizanske divizije. U prvim danima rata otac Ante bio je jedan od čelnik ljudi SKOJ-a na teritoriju Makarske. Kasnije postaje predsjednik i član Narodnooslobodilačnog odreda za općinu Makarska, sekretar općinskog komiteta SKOJ-a te član općinskog komiteta KPJ za Makarsku. To su dužnosti Ante Josipovića koje je obnašao do odlaska u izbjeglički logor EL Shattu gdje je sve do konca rata bio sekretar SKOJ-a i član Komiteta KPJ za zbjeg. Na vrhuncu političke karijere Ante Josipović obavljao je visoku dužnost člana Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske što je bila jedna od najviših pozicija u komunističkoj Hrvatskoj. Tamo je postavljen u vrijeme obračuna rigidnog komunizma s progresivnim naprednim hrvatskim pokretima znanim kao hrvatsko proljeće. Inače, i Višnja Pusić, majka današnje ministrice Vesne Pusić sestra je Vuka Anđelinovića, uglednog člana 11. dalmatinske brigade, pripadnika Drugog bataljona zloglasne postrojbe. Unatoč svjedočanstvima sudionika pokolja, pripadnika zloglasne brigade, priča o toj jedinici nikada nije dobila završetak. Tu postrojbu od početaka je pratio naziv zločinačka, a to pamte i žitelji Vrgorca, odnosno 33 nevina stanovnika toga grada ubijena 1942. godina, kada je taj odred ušao u njihovo mjesto. Bio je to prvi masovni pokolj civila u Dalmaciji kojega je izvršio Biokovski odred, iz kojega je nastala 11. dalmatinska brigada. Premda zločini nikada do kraja nisu razriješeni, zahvaljujući pojavi neovisnih medija priče o Josipovićevom ocu uspijele su dobrijeti do javnosti.