Slučaj 'MiG-ovi' nije (samo) korupcija, nego politička diverzija
Radi se o nevjerodostojnosti hrvatske politike. A i o nevjerodostojnosti ministra Kotromanovića, koji je na Antikorupcijskom vijeću odbacio navode Generalskog zbora da je pogodovao Ukrajincima kod remonta MIG-ova. Podsjetimo, ministarstvo je izvijestilo da je zbog tih optužbi Generalski zbog prijavilo DORH-u tražeći da se provjere njihove tvrdnje o nabavci MIG-ova. Kotromanović danas kaže, "Pucat ću si u glavu ako bilo tko dokaže da sam pogodovao ukrajinskoj ponudi" i brani se time da bi danas bio u zatvoru da je prihvatio skuplju Rumunjsku ponudu. "Čak imam pismo zahvale rumunjske strane zbog transparentno provedenog postupka", kaže on. A prije nepune dvije godine, 30.12.2012, je u "Večernjaku" izašao članak pod naslovom: "Remont MiG-ova 21: Kotromanović spriječio štetni ugovor", s podnaslovom: "Povjerenstvo MORH-a guralo je popravak u Ukrajinu i izbjegavalo međunarodni natječaj". Koji Kotromanović laže? Onaj koji je tada pokušao spriječiti remont u Ukrajini, ustvrdivši da se radi o mutnom i posve neisplativom poslu kojeg Ukrajinci ionako ne mogu tehnički odraditi, ili Kotromanović danas, koji noktima i zubima brani isti taj "štetni ugovor koji je spriječio"? Kako vidimo, ipak ga nije spriječio, jer u vojnoj hijerarhiji u Hrvatskoj ipak ima netko iznad ministra obrane. Taj netko je Ivo Josipović, vrhovni zapovjednik. Koji se o cijelom skalndalu oko MiG-ova nije oglašavao, pa niti pred nekoliko dana kad je skoro poginuo glavni pilot HRZ-a u "friško servisiranom" MiG-u kojem se ugasio motor na 13.000 metara, niti kad je Generalski zbor poslao pismo javnosti u kom se navodi da MiG-ovi ili uopće ne lete, ili lete uz brojne otkaze (curenje goriva i hidraulike) i nefunkcioniranje navigacijsko-komunikacijske opreme. Navodi se i kako je sporno vlasništvo dijela isporučenih MiG-ova, kako Hrvatskoj nije vraćeno sedam naših aviona bez koji nije moguća obuka (dvosjedi), te kako je ignorirano upozorenje iz Češke firme ČLS kojoj su Ukrajinci povjerili ugradnju i integraciju NATO kompatibilne navigacijske, komunikacijske i identifikacijske kako oni nisu kompetentni niti ovlašteni za ugradnju iste.
Posao u Ukrajini je je od početka bio vrlo sumnjiv. Iz ukrajinskog remontnog zavoda u Odesi dobivena je komercijalna ponuda koja je uključivala razne varijante remonta i dokupa zrakoplova, za manje od 15 milijuna eura. Povoljno. Povjerenstvo je postavilo i upit rumunjskom "Aerostaru", gdje su 2003. bili remontirani MiG-ovi, no od njih traže tek informativnu ponudu, a ne komercijalnu! Orijentacijska ponuda koju su dobili glasila je – do 20 milijuna eura, s remontom i dogradnjom elektronike NATO-a. Dakle, uspoređivana je komercijalna ponuda s orijentacijskom, što je besmislica.
Povjerenstvu je to bilo dovoljno da državnom vrhu predloži remont u Ukrajini. No, to je tek početak tragikomedije "Migovi": povjerenstvo uopće nije navelo glavne probleme remonta u Ukrajini. Naime "Ukrajinski" MiG-ovi ponuđeni Hrvatskoj za dokup su ustvari jemenski, predmet imovinskog spora. No, još gore od toga, hrvatski avioni su 2003. godine modernizirani su kako bi bili NATO-kompatibilni, dakle kako bi mogli sudjelovati u air-policingu, što bi trebala biti hrvatska zadaća u NATO paktu.
U njih je tada su ugrađena NATO elektronika i komunikacijska oprema koje ne smije preko granica NATO pakta - dakle, ti avioni nikako nisu smjeli otići za Ukrajinu. To znači da prihvaćanje ukrajinske "povoljne" ponude podrazumijevalo da svu elektroniku prethodno treba izvaditi iz aviona. A to smije samo onaj tko ima licencu i tko je proizveo je softver za instalacije, dakle - Rumunji. To remont u Ukrajini automatski čini besmislenim i mnogo skupljim. Usto, "jemenski" avioni, osim što su predmet imovinskog spora, su NATO-nekompatibilni - dakle, neupotrebljivi za NATO akcije. S njima bi naši piloti mogu letjeti, no samo u igrama "plavog i crvenog", dakle oni bi mogli tek glumiti "neprijateljske avione" na vježbama. Ukratko, "Jemenci" bi kao takvi, bez ugradnje skupe elektronike, bili beskorisni - čak i kad ne bi bili predmet imovinskog spora bez dodatnog i skupog posla ugradnje NATO opreme!
Dakle, Ukrajinci su ionako mogli samo obaviti remont mehanike, a i to nisu obavili kako treba, a onda je RH trebala angažirati rumunjsku ili izraelsku tvrtku s NATO-certifikatom koja bi ugradila NATO-elektroniku. Naravno, to bi dramatično diglo cijenu cijelog posla. To nije urađeno: Ukrajinci su ugradnju NATO opreme u "Jemence" povjerili češkoj tvrtki koja je sama upozorila MORH kako nije kompetentna ni ovlaštena za taj posao! Što je posve odignorirano. Kotromanovićeva tvrdnja da je prihvaćena jeftinija ponuda je time besmislena: jeftinije ne znači ništa, ako ste "jeftino" dobili nekoliko beskorisnih aviona, i nekoliko loše odrađenih aviona koji su nesigurni za let.
Dakle, odavno je već poznato da naši MiG-ovi nikad nisu niti smjeli otići na remont izvan granica NATO pakta. Financije tu nisu bitne, pitanje je to političko-sigurnosne prirode i takva je odluka nerazumna. Mi moramo poštivati sve standarde koje NATO postavlja. Dati Migove s NATO komunikacijskom u ruke de facto protivniku, ruskoj strani, je nezamislivo. U NATO-u se vjerojatno mnogima digla kosa na glavi - a vjerojatno je to bio i cilj ove diverzije: Hrvatsku prikazati kao nevjerodostojnog NATO-partnera.
Podsjetimo, prva varijanta remonta, prije mnogo godina, je bila da se posao da Izraelu, koji bi zapravo osposobio remontni zavod u Velikoj gorici pa bi se i kod nas kasnije mogao obavljati remont, i ne samo naših aviona. No, avioni su ipak dani u Rumunjsku. To je bilo očito lošije rješenje, ali bolje od ovog novog, ukrajinskog: Rumunjska je, kakva god da je, ipak članica NATO-a.
Na kraju, što je Kotormanovića natjeralo da promijeni svoje mišljenje za 180 stupnjeva, i da avioni ipak završe u Ukrajini, i da još od Ukrajine uzmemo dodatne avione koji ne mogu komunicirati preko NATO-protokola, što ih čini vojno praktički neupotrebljivima? Ugraditi NATO opremu Ukrajina niti može niti smije - pa su to tražili od spomenute češke firme koja to nije u stanju obaviti. Usto, takav aranžman znači i mnogo veću cijenu od one koju su nudili Rumunji, čime Kotromanovićeva priča o jeftinijoj ponudi definitivno pada u vodu.
Posljedice znamo. Ukrajinci danas pokušavaju očito posve neispravne MiG-ove osposobiti za letenje na Plesu, što nije moguće jer na Plesu za to nema uvjeta. Avioni su nesigurni, remont očito nije obavljen kako treba, a usto je došlo do velikih kašnjenja s isporukom aviona. No stvar nije u novcu ni korupciji.
Osnovno pitanje koje se postavlja je, zašto predsjednik nije reagirao kao vrhovni zapovjednik, jer se time očito znatno slabe hrvatske oružane snage, koje su praktički ostale bez jednog svog bitnog dijela, zrakoplovstva? U vojnoj hijerarhiji se zna tko je na vrhu, a to je Josipović, ne Milanović i ne Kotromanović, i ne povjerenstvo. A tu dolazimo do pravog "obavještajnog podzemlja". Tu se ne radi (samo) o korupciji, nego prije svega o političkoj diverziji. Ideja je, očito, da se oslabi HV i uništi HRZ, a usto da svima pokažemo koliko smo nevjerodostojan vojni i politički partner i da se vratimo na "zapadni Balkan". S lex Perkovićem je uspjelo, na zapadu nas više nitko ne gleda kao dio uljuđenog zapadnog svijeta, već kao državu - sestru moralno i ekonomski propalih balkanskih gubernija. Migovi su, po svemu sudeći, nastavak iste politike odvajanja Hrvatske od NATO-a, EU i zapada općenito, odnosno - pučki rečeno - sabotaža.
- Autor: Marcel Holjevac
- Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
