Smrt istinskog junaka Domovinskoga rata: ‘Ne videći jer se smračilo stao sam na Bobana, još je bio živ…’

SJEĆANJE IVE VRANIĆA BUVE Ovo je istina o jednom vodu i dečkima iz sela koji su bili osnivači 57. bataljuna ZNG-a... O dečkima koji su imali veliko srce i ljubav za svoju domovinu, dečkima koji su uz svog dozapovjednika Bobana bili od početka sve do njegove pogibije koju je opisao Ivo Vranić - Buva. Njegovo sjećanje, vrlo živo i puno detalja, donosimo na dan kada je poginuo jedan od junaka Domovinskoga rata - Marijan Celjak. Zvali smo ga Boban – bio je jedan od nas, a istinu o svom ocu, suprugu moraju znati njegovi najbliži. Pišem vam da ta sjećanja nikada ne izblijede, a moje ime je Ivo Vranić-Buva – rođen u Sisku, odrastao u selu Topolovac kod Siska. Pišem da se ne zaborave dečki iz tog sela, nas 36. Prijatelja iz školskih klupa i dječijih dana, a ti su dečki bili prvi među prvima organizirani u obrani našeg Siska i domovine. Dečki koji su uz pomoć Marijana Celjaka, Slavka Blaževića i Roke Luketića 1. 8. 1990 organizirani u dragovoljački vod Topolovac iz tog voda nastaje 10. 6. 1991 57. bataljun ZNG-a, a kasnije 57. brigada Marijan Celjak ovaj vod u koji je Marijan Celjak-Boban imao veliko povjerenje s kojim 3. 9. 1991. osvaja prvu vojarnu u Hrvatskoj, tzv. barutana koja postaje i naša baza za daljnja djelovanja. Isto tako nekoliko dana kasnije taj vod pod vodstvom Roke Luketića i Marijana Celjaka sudjeluje u opsadi roketne baze Žažina. U toj opsadi nas dozapovjednik Marijan Celjak na prijevaru od strane tzv. JNA biva i jedno kratko vrijeme zarobljen, a mi se moramo povući da bi ga pustili. Dan 16. 9. 1991. tužan je dan koji mi je ostao duboko urezan u sjećanje, dan koji ću pamtiti cijeloga života jer na taj smo dan izgubili istinskog Hrvata, ratnika i velikog domoljuba. Marijan ujutro dolazi do nas u barutanu i s našim zapovjednikom Rokom dogovara opsadu i predaju radarske baze u blizini našeg sela Topolovca, Šašina greda. Bili smo sretni jer to je naše selo i stalno je prijetila opasnost za naše obitelji od te baze. U podnevnim satima dolazimo do baze, a tu, moram naglasiti, nas 36 iz sela Topolovca, prijatelja iz djetinjstva, mi činimo tu udarnu skupinu koja kreće kroz nepregledno polje kukuruza ne znajući da je iz te baze prema nama na jednom od skloništa okrenut trocijevac u visini naših tijela. Oko 17:00 sati uspijevamo doći do kanala u koji na svu sreću ulazimo i krećemo se prema ulazu u bazu. Zapovijed je bila ne pucati dok se ne završe pregovori o predaji baze te iste pregovore vodi Marijan u prisustvu Josipa Šikića i Ivice Pandže-Orkana. Tijekom tih pregovora u zraku se čuju avioni, a iz same baze ispaljuju se tri signalne rakete koje su označile naše položaje i avioni kreću u djelovanje po nama – raketiraju nas kazetnim bombama i neprekidnim mitraljiranjem u tom napadu aviona bio je veći broj ranjenih pripadnika 57. bataljuna. Nakon izvjesnog vremena sve se smiruje, a zapovjednik voda Roko Luketić šalje me da nađem zapovjednika Antu Bobetka i pitam ga što dalje. Oko 20:00 sati uspijevam doći pred sam ulaz u bazu i vidim da ima dosta ranjenih pitam zapovjednika Antu Bobetka gdje je Boban, Šikić i Orkan, a on kroz suze odgovara Boban je poginuo. Pitam ga pa gdje je? Nema odgovora. Vraćam se do Roke i govorim što je rekao Bobetko. Roko i Marijan su iz istog sela kod Siska, Strlečko, a uz to i radne kolege, zapovijeda meni Damiru Juriću i Siniši Jurilju, da moramo pronaći Marijana jer ga ne smijemo ostaviti. Istim putem dolazimo do ulaza u bazu i krećemo kanalom od baze krećući se kroz granje. Nedaleko od baze oko 21:30, ne videći jer već se je smračilo, nogom sam stao na Marijana Celjaka-Bobana te dozivam Jurića i Jurilja s baterijom da ga posvijetle. Teško ranjenog Marijana nosimo u šatorskom krilu do vozila hitne. Ovdje moram naglasiti da je naš Boban bio teško ranjen, ali živ jer tijekom nošenja je Srećku Letici stisnuo ruku. Nažalost, u sisačkoj bolnici je preminuo. Ovo moje sjećanje želim podijeliti i opisati istinskog junaka Domovinskoga rata, Marijana Celjaka, kojeg smo mi dragovoljci iz Topolovca nazvali Boban jer dolazeći uvijek kod nas u bazu pjevao bi “Evo zore, evo dana, evo Buve i Bobana”. I tog kobnog dana meni je dao zadnji paket eksploziva… Ovo je istina o jednom vodu i dečkima iz sela koji su bili osnivači 57. bataljuna ZNG-a… O dečkima koji su imali veliko srce i ljubav za svoju domovinu, dečkima koji su uz svog dozapovjednika Bobana bili od početka sve do njegove pogibije, a ovim bih putem volio da oni koji pišu povijest pitaju te dečke tko je bio Marijan Celjak-Boban jer svi smo ga mi poštovali i cijenili. Bio je jedan od nas – dokazani domoljub i junak Domovinskoga rata, a njegova djeca i supruga ponosno neka hodaju uzdignute glave jer Boban je dao život za nas i njihovu slobodu, život za Domovinu koju je beskrajno volio. Neka ti je vječna slava, zapovjedniče moj! Ivo Vranić-Buva