SMRT JUNAKINJE GROMOVA: ‘Sjećam se njene plave kose koja je vijorila dok je spašavala ranjene u Oluji…’

O njoj s dubokim poštovanjem govori stopostotni invalid, ratni veteran Gromova, Željko Glavić: "Ona je bila s nama, ne neka pomoć iz pozadine, nego rame uz rame... Pod kišom granata i metaka, ona je trčala sa tim zavojima i gledala smrti u oči... Imala je dugu, plavu kosu zavezanu u rep koji je postao njen zaštitni znak. Osim toga, imala je osmijeh koji je smirivao i svima nama, Gromovima, ulijevao osjećaj da će biti bolje. Nena je bila moj suborac, moja bolničarka i moja prijateljica. Ali nadasve, ona je bila ratnica – doznajemo od Ivice Jularić, jednog od zapovijednika “Crnih mambi” 2a brigade “Gromovi” koji teško prihvaća da Nevenke Topalušić više nema. Nena je umrla tjekom prosvjeda invalida Domovinskog rata pred ministarstvom branitelja… Nevenka nije puno “vagala” te zlokobne 1991. godine, već je na čuvanju kod majke ostavila svoje dvoje djece i zajedno sa svojim suprugom Brankom otišla na ratište. Za njima je otišlo njihovo treće dijete, 18-godišnji Dubravko. Nena se kao medicinska sestra priključila Gromovima, iako je znala da je riječ o brigadi koja se nalazila na prvim linijama bojišnice. O njoj s dubokim poštovanjem govori jedan od prosvjednika, 100%-tni invalid Domovinskog rata, ratni veteran i jedan od najmlađih pripadnika Gromova, Željko Glavić: “Ona je bila s nama rame uz rame. Ne neka pomoć iz pozadine, nego rame uz rame… Oko nje su fućkali metci, ali ona je trčala sa tim zavojima i gledala smrti u oči. Nena je vitez Domovinskog rata” potresen je umirovljeni dočasnik doživotno osuđen na kolica, baš kao što je bila i Nena. Nevenka je bila neustrašiva, kazuju njeni suborci prisjećajući se i njene žrtve u akciji Oluja kada je do iznemoglosti pod kišom metaka liječila ranjene. U svom tom metežu, brujanju tenkova, jaucima, mogla se vidjeti samo plava kosa Nevenke Topalušić koja je jurila prema ranjenima. Zaustavila ju je akcija “Una 95″. Kako je nastradala ova hrvatska vojnikinja, ispričao nam je Hrvoje Grof, tada također pripadnik Gromova, koji je svjedočio njezinom stradavanju: “Bilo je to u Dubici. Strašno teška akcija… Ali, ona kao da nije marila… Oko nje smrt, krv, ranjeni, a ona trči i pomaže. Pod kišom granata i metaka, krenula je pomoći pokojnog Antu Petrušića koji je bio još toliko svjestan da shvati kako će Nena poginuti priđe li mu. Izvadio je pištolj i zaprijetio joj da mu ne prilazi jer je znao da su njegove rane smrtne. Ona se nije dala omesti… Krenula je prema njemu i zadobila 4 snajperska metka. Njoj, koja je uvijek svima pomagala, nije imao tko pomoći jer… oko nje su bili samo mrtvi i ranjeni!” doznajemo o nevjerojatnoj hrabrosti pokojne Nene. Junakinju “Gromova”, koja je nakon rata s četiri metka i 28 gelera u tijelu dobila i četvrto dijete, najviše od svega ljutilo je omalovažavanje sudionika i invalida Domovinskog rata: “Zašto neki ljudi na meni peru svoju nečistu savjest i govore mi kako sam privilegirana jer imam veliku mirovinu? Zar zdravlje ima cijenu? Svi su imali priliku ići u rat. Ipak, tko sam ja da im sudim… Ali neka ni oni ne sude meni i mojoj djeci”, kazivala je o onome zbog čega se i odazvala na prosvjed koji je za nju bio koban. “Umrla je pola sata nakon našeg razgovora. Nije htjela ići kući iako se vidjelo da joj je loše. Jednostavno, svoju je posljednju bitku odratovala do kraja. Ali, to mene ne čudi. Takva je bila Nena, naša bolničarka”, zaključio je utučeni Željko Glavić. Branitelji koji su se na prosvjedu okupili oko svijeća zapaljenih za Nenu, zaključuju kako je ona za Gromove ono što je pokojna Viky bila za HOS-ovce. I tko zna koliko još heroina Domovinskog rata skriva Hrvatska. I tko zna zašto moraju umrijeti kako bi narod koji su oslobađale za njih doznao…