Snježana je u prvoj minuti na bojišnici zakoračila u smrt

Snježana je znala da joj valja srce slijediti. A to njezino srce, tako veliko da je u njega mogla stati čitava jedna zemlja, nikad nije razumu dalo da prevlada. Tvrdoglavo je vuklo na svoju stranu, potezalo Snježanu za ruku, a ona ga je, pa nije valjda luda da vlastito srce odbije, bez pogovora slušala. Snježanino srce prestalo je kucati 6. studenoga 1993. godine. Zakoračila je iz automobila i poginula. Granata joj je pala točno pred noge. Srbi nikada prije i nikada poslije to mjesto nisu granatirali, ali, eto, 6. studenoga 1993. jesu. I nije im, da ne biste krivo pomislili, smetala Snježana, nisu oni za nju ni znali, ali jest ona zemlja u njezinu srcu. Nju su gađali, nju su htjeli oteti, ali Snježana im nije dala, izdahnula je tek nakon što je srce, otežalo od zemlje natopljene tugom, predala sljedećem suborcu. Znajući da će ga on, kad i po njegovo srce dođu, predati drugome. I da to nikad neće stati. I da nije još proizvedena granata koja može ubiti srce koje u sebi zaljubljeno čuva čitavu jednu zemlju. A baš takva su bila srca “Pauka” iz Četvrte brigade. Baš takvo je bilo i Snježanino srce. Grunulo je u trenutku... Snježana Jurić Šolto jedina je žena poginula kao pripadnica Četvrte gardijske brigade. Popis je dug i strašan. Poznata lica iz osmrtnica. Njih 191 i ona sama. Snježana. - Bio sam s njom kad je poginula - počinje priču Marko Vukasović. Pukovnik. Zapovjednik prve pješačke bojne Četvrte brigade. Njemu je bilo 30 godina, a Snježani 28. On je već bio dokazani ratnik, a ona umorna zapisničarka. Dragovoljka, baš kao i svi ostali u legendarnoj Četvrtoj. Navaljivala je da je iz pozadine prebace na prvu crtu bojišnice. Nisam, neprestano je grintala, došla držati olovku, nego pušku. - U našu je postrojbu stigla sredinom rujna 1993. godine. Cura iz Glavica. Sjećam se kao da je jučer bilo. Nije bila jedina djevojka, pa smo je, bez velike filozofije, smjestili da s ostalima obavlja administrativne poslove. Papirologiju. Bila je raspoređena kod mene i stalno mi je govorila da bi ona na prvu crtu. Da se nije u gardu prijavila da bi kucala po pisaćem stroju. To je, žalila se, mogla i doma raditi. A i ta je mašina bila njezina, sama ju je od kuće donijela - govori Vukasović. Teško mu je. On je osobno, proklete su epolete zapovjednika, uslišio njezinu želju. Sjeli su u automobil i uputili se prema prvoj crti. Bilo je to 6. studenoga 1993. godine. - Iz Borika, gdje smo bili smješteni, krenuli smo prema zadarskome zaleđu. Išli smo u Islam Grčki. Tamo je bio naš stožer, a do prve crte bilo je još najviše 500 metara. Parkirao sam pred stožerom, ja sam zakoračio unutra, a ona se, sva sretna, pošla javiti trojici poznanika, vezista koji su ispred stožera popravljali neke aparate za vezu. U tom trenutku je grunulo... - zastaje pukovnik da se malo sabere. Pukovnici, ako niste znali, ne plaču, ali imaju pravo zastati. Pa okrenuti glavu i zagristi usnu. - Gađali su nas iz Smilčića, s Debeloga brda. Granata od srpske haubice pala je niti pola metra od Snježane. Naši iz saniteta odmah su priskočili, ali nisu joj mogli pomoći. Ostala trojica bila su ranjena, Jozo Vukušić, Ljubo Perković i Omrčen, njemu sam, na žalost, zaboravio ime. A ja sam, eto, spletom okolnosti ostao neozlijeđen. Snježana Jurić Šolto poginula je prvoga dana boravka na prvoj crti bojišnice. Praktično u prvoj minuti. A mogla je kraj rata - i penziju i auto na povlasticu i stan - dočekati u debelom zaleđu s olovkom u ruci. Hrvatska u srcu - Nije tila i gotovo. Odgovarali smo je, kumili da se pridomisli, govorili da joj nije potriba ić, ali ona nije tila ni čut. Majko, rekla mi je, ja iđen jer se tako mora, zamisli kad bi svi ostali doma, začas bi nestalo i naše zemlje i našega naroda - plače Nada Jurić Šolto i moli vašeg reportera da o Snježani, ako već mora, nešto lipo napiše. Život bez Snježane, jedine im kćerke, malo u Glavicama vrijedi. - Neman riči za nju, pridobra je bila. I nama i svima. Takvo srce je nadaleko bilo teško nać. Radila je u klesara Župe, u Brnazama. A onda je zaratilo, đavlu i rat i ko ga je izmislija. U rat je Snježana iz Australije došla. Bila je u posjetu tetama. I dok su mnogi početkom devedesetih od uniforme u daleke države bježali, ona se uputila u suprotnom smjeru. A što je i mogla kad oni koji slijede srce ne znaju drukčije. A njezino je bilo tako veliko da je u njega mogla stati čitava jedna zemlja. VINKO VUKOVIĆ Izvornu vijest možete pogledati OVDJE