SRBI NAM NA NJEMU ZAVIDE: Čađo je heroj svjetskog kalibra… Zaboravljamo što je učinio?

Milanu Tepiću prošlog je tjedna podignut spomenik u Beogradu. Nakon toga, vijence su položili ministar odbrane Aleksandar Vulin, ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Zoran Đorđević, članovi obitelji, predstavnici Vojske Srbije, udruženja za “njegovanje tradicija oslobodilackih ratova Srbije i građani”. Nećemo utrošiti puno vremena na objašnjavanje lika i djela Milana Tepića. Reći ćemo samo da je riječ o suludom i posve rastrojenom majoru JNA koji je 1991. godine digao u zrak skladište oružja pri čemu je, svjestan da će poginuti, sa sobom u smrt odvukao 11 hrvatskih branitelja. Srećom, nije uspio sravniti cijeli Bjelovar, što mu je bio osnovni naum. Ostaje činjenica da je Tepić u Srbiji proglašen narodnim herojem, dižu mu se spomenici, po njemu se diljem Srbije nazivaju ulice i trgovi, činjenica je i da Srbija njeguje sjećanja na ljude koji su u njeno ime poginuli, ma što mi mislili o tome… Ima još jedna činjenica. Hrvatska to ne čini, a i kad čini, onda je to s nedovoljno uvjerenja. Tko je bio Čađo? Vjerovati da je ono što je učinio hrvatski branitelj Mile Blažević – Čađo herojstvo bez presedana i da je u svijetu malo takvih, vrlo je jednostavno. Hrvatska ima jedinstven primjer heroja koji bi svakako morao imati posebno mjesto u povijesnom udžbeniku. Slobodno možemo reći da bi se zbog čina na koji se Čađo odlučio u ratu, njegovo ime trebalo svrstati uz bok najvećih hrvatskih, ako ne i svjetskih heroja ikada… Mile Blažević Čađo bio je hrvatski policajac i dolazio je iz Struge Banske. U posljednjim trenucima neprijateljske akcije “Žaoka”, četnici su oklopnim vozilom punim teškog naoružanja i vojnika čistili sve pred sobom. Iz Dvora su krenuli prema Zamlači, gdje su, upavši u selo, od civila koji se nisu uspjeli skriti stvorili živi štit i tjerali ga ispred sebe prema Strugi Banskoj. Oko podneva su ušli u selo. Hrvatski branitelji nisu pucali strepeći za živote civila koji su korišteni kao živi štit, a pobunjenici su se skrivali iza oklopnjaka kojega su obložili čeličnim pločama i na kojeg su postavili minobacač od 120 milimetara i protuzrakoplovni top. Dakle, prema Čađinom selu kretali su se sa živim štitom naprijed i srpskom vojskom iza… Umro za obitelj i dom Čađo je vidio da vozilo napreduje prema njegovom mjestu i da se nalazi svega 50-tak metara od kuće u kojoj su bili njegova žena i djeca. Razmislio je na brzinu, kako spriječiti naoružano vozilo puno neprijatelja sa živim štitom nevinih ljudi ispred sebe koje želi uništiti njegovo mjesto i njegov dom? Shvatio je da postoji samo jedan način. Opasao se eksplozivom i ručnim bombama, pa sačekao iza potpornog zida da prođu civili. U ideji i činu pomagao mu je Željko Filipović, policajac iz Dugog Sela. Čađo se bacio na oklopnjak i aktivirao eksploziv…Obojica su na mjestu ostali mrtvi… No, Čađina je misija uspjela. Njegova je obitelj ostala bez supruga, oca i sina, ali izginula je i cijela posada koja se nalazila na oklopnom vozilu. Šest srpskih vojnika na mjestu je poginulo, a 14 ih je ranjeno. Civili koji su bili postavljeni kao živi štit, preživjeli su… – Tim svojim djelom Čađo je spriječio daljnje napredovanje četnika, jer ostavši bez oklopnjaka povukli su se prema Dvoru. Time je zadobiveno dragocjeno vrijeme da se izvuče civilno stanovništvo, iako se pad Pounja više nije mogao izbjeći – svojevremeno je za medije izjavio mještanin Milan Begić. Mile Blažević Čađo, doslovno se u maniri kamikaze, miniran zaletio ravno u smrt zbog ljubavi prema svojoj djeci, supruzi i njihovom zajedničkom domu. Nije li to vrijedno dubokog naklona državnog vrha, zlatnih slova u povijesnim udžbenicima, naziva trga ili ulice po njemu? Jer, Srbija bi sve dala da ga ima. Duboko je svjesna da je Čađo svjesno umro za svoj dom, a ne poput Tepića, za tuđi.